Bogat emotivni svijet

Molto cantabile: Večer Lieda: Nade i spomeni (Hommage à Zinka Kunc), Martina Gojčeta-Silić, mezzosopran i Julia Gubajdulina, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 10. svibnja 2014.

  • Martina Gojčeta-Silić, arhivska fotografija

    Druga sezona ciklusa Molto cantabile završila je vrlo lijepim koncertom s naslovom Nade i spomeni. Prikladno odabran naslov, jer nam je nada itekako potrebna, kao što su nam potrebni spomeni da bi tu nadu održali. Napokon je Martina Gojčeta-Silić u punom sjaju zasjala na solističkom koncertu! Pokazala je svoju visoku vrijednost obasipajući nas bogatstvom svoje iskrene umjetnosti, velikog pjevačkog umijeća i vrhunske, već poslovične muzikalnosti, a k tome i profinjenim stilom i ukusom. Takav je bio i odabir programa koji je bio i raznolik i različit a ipak skladan i odmjeren (osobno, voljela bih čuti i neki cijeli ciklus).

    Počela je izborom pjesama Huga Wolfa na stihove Johanna Wolfganga von Goethea, četirima pjesmama Mignon iz Wilhelm Meisters Lehrjahre (Naukovanje Wilhelma Meistera). Pjesme su sadržajno kompleksne i pjevački vrlo zahtjevne, osobito četvrta Kennst du das Land koju je izvela upravo virtuozno. Odabir pjesama Roberta Schumanna bio je manje tematski povezan, na stihove raznih autora, Friedricha Rückerta, Goethea, Heinricha Heinea i Justinusa Kernera. One se često izvode na vokalnim koncertima a Martina Gojčeta-Silić dala im je suptilan pečat vlastite osobnosti. Programski zanimljiviji bio je izbor iz ciklusa Musiche pascoliane Ive Paraća na stihove Giovannija Pascolija, najprije zbog toga jer je riječ o hrvatskom skladatelju a zatim, što je važnije, jer je taj ciklus po mnogo čemu jedinstven u hrvatskoj glazbi, i najvažnije, jer je riječ o visokokvalitetnoj glazbi, koju – tko bi znao zašto – pjevači vrlo rijetko biraju. Naravno, te zadaće mogu se prihvatiti samo pjevači-umjetnici kojima pjevačko-tehnički zahtjevi ne predstavljaju teškoće a imaju bogat emotivni svijet iz kojega crpe adekvatne boje, raznoliku dinamiku i ono nešto što u glazbi otkrivaju samo izabrani.
    Julia Gubajdulina, arhivska fotografija
    I na kraju, šarmantne četiri pjesme jedne od najvećih pjevačkih i glazbenih umjetnica svih remena, Pauline Viardot Garcije. Kći slavnoga Manuela Garcije i mlađa sestra glasovite Marije Malibran, Pauline Viardot Garcia nije bila samo najveći francuski mezzosopran 19. stoljeća, nego i pijanistički virtuoz, žena snažne osobnosti, kojoj su se divili i najveći umjetnici, za nju skladali veliki kompozitori, ukratko središte kulturnog života tadašnje kulturne prijestolnice svijeta – Pariza. Skladala je pet opera, nekoliko instrumentalnih skladbi i više od pedeset pjesama u kojima se stapaju obilježja njezinog španjolskog podrijetla s bogatom nadgradnjom francuske kulture u kojoj se oblikovala. Zahvaljujemo Martini Gojčeta-Silić što nas je upoznala s tim zanimljivim opusom. Time je dokazala svoj istraživački i tragalački duh što je osobina istinskih umjetnika, a tako i unijela svježinu u programe naših koncerata vokalne lirike.

    Još jedna vrijednost ciklusa Molto cantabile je i to što je suradnika za klavirom podignuo na razinu ravnopravnog sudionika koncerta, a ne samo pratioca. Naravno, tako bi trebalo uvijek biti ali nije uvijek lako naći dva glazbenika koji ne samo zajedno dišu nego i slično razmišljaju i sličnih su kvaliteta i umjetničkih stremljenja. Moldavska glazbenica Julia Gubajdulina imala je upravo sve to. A da je riječ o vrsnoj koncertantnoj pijanistici uvjerljivo je pokazala u skladbi Rodiona Ščedrina A la Albéniz koju je briljantno izvela. Koncert je bio hommage velikoj hrvatskoj umjetnici Zinki Kunc Milanov, od čije je smrti prošlo četvrt stoljeća. Teško bi bilo zamisliti ljepši i dostojanstveniji!

    I tako je ciklus Molto cantabile uspješno završio drugu sezonu, gotovo simbolično pjesmom Ideal Francesca Paola Tostija koju je Martina Gojčeta-Silić izvela kao dodatak. Ideal nismo dostigli, jer je on nedostižan, ali kako ga skladatelj priziva da se vrati (Torna, caro ideal), vratit će nam se sljedeće sezone u obliku treće, završne sezone ciklusa. Tko zna, možda bude i četvrte, i još, jer je ciklus takvih priredaba nasušno potreban u hrvatskom koncertnom glazbenom životu.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2014.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike