Berlinci sviraju jazz

16. Festival sv. Marka, Zagreb, 25. travnja – 10. svibnja 2014.: Ansambl Bolero, Berlin, Mala dvorana KD Vatroslav Lisinski, 5. svibnja 2014.

  • Bolero na 16. Festivalu sv. Marka

    Već se zna da dobrim i prijateljskim vezama na Festival sv. Marka u svojim slobodnijim sastavima stižu i članovi Berlinske filharmonije, odnosno članovi Berlinske filharmonije u komornijim sastavima u ležernijem obliku i u drugim vrstama glazbe. To je pokušao u Maloj dvorani Lisinski predstaviti i berlinski ansambl Bolero. Sudeći prema euforičnoj umjetničkoj prošlosti u biografiji ansambla, koja seže od osnutka godine 2008., Bolero je navodno postao senzacija preko noći. Teško se otresti od tih vječnorastućih senzacija kao i od bršljana ili muha. Senzacija je vjerojatno bila toliko koliko su svirači besprijekorni. Bolero je posvećen južnoameričkoj glazbi osobitih jazzerskih tumačenja i ugođenih improvizacija. Osim članova Filharmonije, pozivaju se i gosti, pa je ugodna večer zajamčena. Ugodna, ali ostaje upitno i koliko izazovna. Kao da manjka neka mediteranska ljetna terasa, riječna splav ili kakav zadimljeni klub da bi se taj ugođaj upotpunio.

    Ansambl Bolero čine violist Martin Stegner, na klarinetu, basklarinetu i saksofonu svira Manfred Preis, gitaru Helmut Nieberle, klavir nespretno udaraljkaš Raphael Haeger, a kontrabas Esko Laine. Družina izvrsnih svirača zaljubljena je u latinskoameričku glazbu. Nasreću, u varijati s jazz-improviziranjem i varijacijama, pa slušatelji nisu ponovno morali biti natrpani već prečestim argentiskim tangom. Tu su neki i odahnuli. No Bolero nije okrenut samo tradicionalnim izvorima latinskoameričke glazbe nego, primjerice, i Djangu Reinhardtu, Dukeu Elingtonu i Georgesu Bizetu. Popularnost im sigurno donosi i miješanje repertoara i stilova, kojemu ta vrsta sastava ne može odoljeti. Kratko rečeno, Bolero je u pravo vrijeme pogodio trend miješanja svega i svačega.

    Međutim, rijetki su izvrsni klasičari, disciplinirani i ponajboljih sviračkih mogućnosti u stanju olako prijeći na drugu vrstu glazbe. Sve je na mjestu, ali nedostaje spontanosti. Baš kao i obratno. U cijelom svom nemalom slušateljskom vijeku čula sam možda dvojicu ili trojicu. Recimo, Keitha Jarreta ili Chicka Coreu ili veseli dvojac Igudesman i Joo. Kada su zadnje spomenuti pozvali nesumnjivi violinski autoritet Gidona Kremera, priča više nije funkcionirala. Tako je otprilike i s ansamblom Bolero. Sve je na mjestu – osposobljenost, vrhunsko vladanje instrumentom, pa i poznavanje latinskoameričkoga koda, jazz improvizacija, poznavanje Elingtona, Ravela ili Carmen – sve je na mjestu kao na dobro uređenoj polici, osim što je s malim manjkom mašte neodoljivo štreberski kao za kakvo živo snimanje.

    © Maja Satnetti, KLASIKA.hr, 7. svibnja 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike