Otmjeni Valcer

Regionalni ciklus Zagrebačke filharmonije Točka-Tačka-Pika: Beogradska filharmonija, dir. Muhai Tang, solistica: Liana Isakadze, violina, KD Vatroslav Lisinski, 26. svibnja 2014.

  • Muhai Tang i Beogradska filharmonija, foto: zgf.hr

    Čini se da je prema već službenim najavama, koje je uoči koncerta objavio ravnatelj Zagrebačke filharmonije na odlasku Miljenko Puljić, gostovanjem Beogradske filharmonije u Lisinskom okončan Regionalni ciklus Zagrebačke filharmonije. Popularno mu je ime bilo Pika-Točka-Tačka ili možda prevrtanjem i nekim drugim redom. Svjedno je, jer je ionako u općoj besparici bilo nategnuto. U svom kratkom vijeku namjera tog malog ciklusa bila je gostujuća razmjena triju najvažnijih filharmonijskih orkestara u regiji, odnosno razmjena i gostovanja Slovenske, Beogradske i Zagrebačke filharmonije u tri glavna grada.

    Već je na prvom koncertu Beogradska filhamonija potvrdila sve dobre glasove koji su o njoj stizali i rastuću reputaciju u poremećenom društvu europskih orkestara. Novi je koncert bio slabije posjećen možda i zbog zasićenosti zagrebačke koncertne scene na kraju još jedne sezone. Koncert je vodio blagotvorni kineski šef-dirigenet Muhai Tang. Zacijelo je i njegova velika zasluga rast kvalitete orkestra i otvorene ruke bivšem agilnom ravnatelju Ivanu Tasovcu da angažira i ambicioznije veterane i mlade ljude. Rezultat nije izostao, što je Beogradska filharmonija potvrdila i ovaj put. Riječ je visokoj razini dicipline, njegovanom tonu, širokom dinamičkom rasponu, osjetljivim solističkim istupima i ravnoteži orkestralnih skupina.
    Liana Isakadze i Beogradska filharmonija, foto: zgf.hr
    Na programu su bile ne previše eksploatirane skladbe s dvije strane svijeta. S jedna strane djela Samuela Barbera, a s druge Sergeja Rahmanjinova. Koncert je otvorio Barberov sjetni Adagio za gudače, a povod uvrštenja svakako je bila neka vrsta oplakivanja teško stradalih ljudi i imovine u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, stradanja u poplavama biblijskih razmjera na tako malom području dragog nam globusa. Jednostavno i bez patetike Muhai Tang predvodio je Barberov Adagio, nakon kojega su prije pljeska mogle ostati samo znakovite sekunde tišine. Središnji dio večeri pripao je Koncertu za violinu i orkestar Samuela Barbera, ne prečesto izvođenom, premda je redovito na repertoaru iz baštine literature 20. stoljeća.

    Svakako, iako virtuozno, to dobro odmjereno djelo ne pripada violinskim koncertima za pokazivanje solista nego ponajprije otkrivanju sadržaja u relativno smirenoj formi. Stanovitu liričnost nadomješta vatromet završnoga stavka Presto in moto perpetuo. Ozbiljan i sadržajno ispunjen Barberov Koncert s bogato razvijenim orkestrom predstavila je violinistica Liana Isakadze. Ona je nekih prošlih desetljeća bila relativno česta gošća, a s Barberom se potvrđuju njezini široki umjetnički interesi u golemom repertoaru. Potvrđuje se i umjetnička znatiželja te konzistetnost duge neprekinute karijere s razlogom. U svježini i posvećenosti izvedbi svoje solističke dionice, postaje iznenađujući samo podatak da je Liana Isakadze kao osamnaenstogodišnjakinja pobijedila u Parizu još 1968. godine. Od tada ostaje u violinističkoj eliti.

    Bogata paleta Simfonijskih plesova Sergeja Rahmanjinova zapremila je cijeli drugi dio koncertne večeri. U četiri stavka ona otkriva bogatu imaginaciju skladatelja i neobično istančan osjećaj za orkestralne boje i njihove neizmjerne kombinacije. Upravo je živa izvedba znala opipljivo dočarati koliko je riječ o atraktivnoj koncepciji te provedbi autorskih zamisli. Ona u svojim stalnim mijenama nosi naznake stanovite pripovjednosti i potencijalne sceničnosti. Samo jedan stavak Simfonijskih plesova u svom naslovu ima plesno ime. Valcer je tada više nego otmjen i gospodski.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 28. svibnja 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...