Glazba na početku Velikog rata

8. sezona ciklusa Cantus & Lisinski: 1914.!, dir. Ivan Josip Skender, red. Dora Ruždjak Podolski, solisti: Ivan Novinc, violina, Jasen Chelfi, violončelo, Srebrenka Poljak, klavir, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Radovan Ruždjak, glumac, KD Vatroslav Lisinski, 2. lipnja 2014.

  • Ivan Josip Skender i Cantus Ansambl, foto: FacebookIvan Novinc i Srebrenka Poljak, foto: Facebook

    Godine 1914. Charles Ives dijelove kompozicija koje su nastajale u duljem razdoblju sastavio je u jedinstvenu Sonatu za violinu br. 3. Na posljednjem ovosezonskom koncertu u ciklusu Cantus Ansambla veliku zadaću relevantnog predstavljanja tog opsežnog djela imali su violinist Ivan Novinc i pijanistica Srebrenka Poljak. Sonata nastaje u dijelovima i u dugom vremenskom razdoblju između ostalog i zato što se violinist opirao Ivesu tvrdeći da je preteška. Za tada moderan izričaj, Ivesova Sonata baštini mnoge, recimo tako, brahmsovske utjecaje, ali i utjecaje američke glazbe u nekoj vrsti pripovjednog i tonski bogatog oblika predstavljena u intenzivnoj suradnji izvođača.
    Srebrenka Polak i Jasen Chelfi
    Iste je 1914. godine preko Oceana, u Europi, Anton Webern intenzivno radio na svojoj Sonati za violončelo i klavir, a Dragan Plamenac, opet s druge strane Atlantika, napisao Tri pjesme Charlesa Baudelairea. Igor Stravinski, sklonivši se te iste godine u Švicarsku, bavio se manjim scenskim oblicima, pa tako i Pričom o vojniku. Izbor djela na petom ovosezonskom koncertu Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski, svako na svoj način – povezano uz kobnu godinu i početak Prvoga svjetskog rata – izazvao je i naslov 1914.!. S uskličnikom. Ratovi su se nastavili i na stanovit način pretvorili u suvremeni Stogodišnji rat na svim stranama globusa. Potpuno je drukčije od Ivesove Sonate bilo s aforističnom i gotovo lapidarnom Sonatom za violončelo i klavir Antona Weberna. Djelo jasne trodijelnosti, ali samo u jednom stavku označeno je kao Sehr bewegt. Njegova sažeta struktura otkriva na stanovit način vedru i duhovitu te pomalo ironičnu stranu Weberna, predstavnika Prve bečke škole za koju se provukla fama o krajnjoj ozbiljnosti dodekafonskih temelja. Prvotno je Sonata bila zagubljena i muzikološkim marom pronađena tek šezdesetih godina da bi ju praizveli tada vrlo slavni violončelist Gregor Pjatigorski te pijanist i muzikolog Charles Rosen. A kako se ona može izvesti s lakoćom koja ne isključuje ozbiljnost, pokazali su violončelist Jasen Chelfi i ponovno pijanistica Srebrenka Poljak.
    Radovan Ruždjak, Ivan Josip Skender,
    U američku priču s početka upleo se i francuski štih Tri pjesme Charlesa Baudelairea Dragana Plamenca koji je velik i široko priznat dio životnog vijeka proveo u Sjedinjenim Državama. Plamenac je Baudelairove stihove – La Musique, Tritesse de la lune (Lunine, odnosno Mjesečeve tuge) i La cloche fêlée (Napuklo zvono) – odabrao iz znamenite prijelomne zbirke Cvijeće zla. Snažan poetski naboj i sadržaj pjesama upućuje na isto tako snažno obojene Plamenčeve pjesme u širokoj paleti izraza s osobitom pažnjom posvećenom pjesničkoj riječi koju je uvjerljivo nastojala donijeti Martina Gojčeta Silić.

    Opora Priča o vojniku Igora Stravinskog u posljednjem se desetljeću na domaćem terenu pojavila i u Dubrovniku na Lovrijencu u razvednoj scenskoj izvedbi, na Zagrebčkom festivalu komorne glazbe i sada kada je pripovjedač bio Krešimir Mikić, i svježe s Cantusom, kada je sve uloge u tranformacijama likova suvereno preuzeo Radovan Ruždjak uz redateljsku pomoć sestre Dore. Sarkastičnu glazbenu priču poput slike u iskrivljenom zrcalu, priču o uzaludnom ratnom stradanju malih ljudi pratio je instrumentalni sastav vrsnih solista sigurno predvođen dirigentom Ivanom Josipom Skenderom.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 4. lipnja 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike