Tajna Vlaka u snijegu

Noć hrvatskog filma i novih medija: Putovanje filmskom glazbom, Cantus Ansambl, dir. Krešimir Batinić, Kino Europa, 14. lipnja 2014.

  • Pogled iz projekcijske kabine Kina Europa na probu Ansambla Cantus uoči koncerta, foto: Facebook

    Po uzoru na Noć muzeja i Noć kazališta 14. lipnja 2014. održana je prva Noć hrvatskog filma i novih medija, tijekom koje su ljubitelji hrvatskog filma u osam hrvatskih gradova mogli uživati u djelima domaće kinematografije. Uspjesi nekih od ovih uradaka ostvareni su (uz ostalo) i zahvaljujući kvaliteti njihove glazbe, pa je upravo bilo logično otvaranje jednog od filmskih ciklusa koncertom nazvanim Putovanje filmskom glazbom. Nakon rjeđih (ali ipak prisutnih) koncerata filmske glazbe kojima su dominirali inozemni autori (uz rijetke iznimke) publika u Kinu Europa napokon je dobila priliku čuti više djela domaćih skladatelja. Tako smo uživali u glazbi hrvatskih filmskih klasika Tko pjeva zlo ne misli (Živan Cvitković), Glembajevi, Vlak u snijegu, Stela (Arsen Dedić), U gori raste zelen bor, Tajna Nikole Tesle, Breza (Anđelko Klobučar), Bitka na Neretvi (Nikica Kalogjera, Vladimir Kraus-Rajterić), Lisinski (Boris Papandopulo), Servantes iz  Malog mista (Pero Gotovac), Ciguli miguli, Sinji galeb (Ivo Tijardović) te Profesor Baltazar (Tomislav Simović). Aranžmani Frane Đurovića stvorili su krasnu i raznoliku suitu kratkih ulomaka temeljenih na glavnim tematskim materijalima prikazanih filmova.

    Koncert je pokazao kakva glazba bolje prolazi kod hrvatske filmske publike, a ujedno i teško odvajanje od filmskog medija, odnosno vizualnog prikaza. Cvitkovićeva glazba i njene pamtljive melodije te ona temeljena na filmskim pjesmama, poput Dedićeve za Vlak u snijegu ili Klobučareve za U gori raste zelen bor, izazvala je najbolje reakcije publike. Nešto je slabije prošla ona starijih, manje poznatih filmskih uradaka poput Lisinskog ili Tijardovićevih uglazbljenja, kao i glazba koja je više pamćena po filmu koji prati, a manje kao samostalna zvučna cjelina unatoč njenoj neupitnoj kvaliteti (poput Dedićevih Glembajeva ili Klobučareve Breze).

    Čini se kako su najslabije reakcije izazvale Klobučareva glazba za Tajnu Nikole Tesle i Dedićeva za Stelu. Njihov materijal čini glazba nalik zvučnoj podlozi događanja ili dijaloga ili glazbe za stvaranje raspoloženja. Ne sadržavanje izraženih, raspjevanih melodija, ponavljajućih tema ili ulomaka koje vežemo uz tekst neke filmske pjesme čini ih možda čak i prikladnijim za koncertnu izvedbu od drugih, a istovremeno i sličnijim tzv. ozbiljnoj (i to apsolutnoj) glazbi kakvu slušamo na koncertima. No, ovaj koncert nije bio uobičajen. Odvajanje glazbe od njezine vizualne pratnje, odnosno „ukidanje njezine primijenjene funkcije, izmještanje glazbe iz njezinog audiovizualnog konteksta i izostavljanje njezinog odnosa s izvanglazbenim, narativnim, odnosno vizualnim, podcrtava na određeni način upravo njezinu estetičku funkciju“ (D. Begović). S obzirom na to da su glazbene točke pratili vizualni prikazi ulomaka iz odgovarajućih filmova, njihova primijenjena funkcija nije u potpunosti ukinuta nego samo izmijenjena. Koncert je pokazao kako je pri koncertnoj izvedbi filmske glazbe važan poman odabir glazbenih djela. Naime, sva filmska glazba stvarana je s funkcijom pratnje određenog filma. Ipak, moguće je razlikovati onu koja i izvan filmskog konteksta zadržava svoju zanimljivost (ili čak odbacivanjem vizualnog otvara novu dimenziju) od one koja odvajanjem od odgovarajućeg vizualnog gubi na svojoj privlačnosti. Upravo zbog nadomjestne vizualne pratnje dijelovi koncerta čija je glazba stvarana kao dio veće umjetničke cjeline došli su u nezahvalnu poziciju s obzirom na preostalu.

    Iako je šteta što je odlična izvedba izrazito angažirana Cantus Ansambla pod ravnanjem Krešimira Batinića trajala tek četrdesetak minuta, većinsko oduševljenje publike potvrdilo je sve veću popularnost filmske glazbe te čitav projekt kao hvalevrijednu rijetkost.

    © Lucija Bodić, FILMOVI.hr, 16. lipnja 2014.

kritike