Jasna i osebujna vizija

54. Glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 7. srpnja – 14. kolovoza 2014.: Trostruki Beethoven, Zadarski komorni orkestar, dir. Ivan Repušić, solisti: Tomasz Tomaszewski, violina, Arthur Hornig, violončelo, Katja Repušić, klavir, Katedrala sv. Stošije, 14. srpnja 2014.

  • Zadarski komorni orkestar, dir. Ivan Repušić, Tomasz Tomaszewski, violina, Arthur Hornig, violončelo, Katja Repušić, klavir, foto: Vedran Penga

    Posvemašnje oduševljenje publike zavladalo je po završetku trećeg koncerta na Glazbenim večerima u sv. Donatu, koje su i ovog puta nastavile vrsnu, ambiciozno zacrtanu uzlaznu putanju Festivala, a za koju se nadamo da će se idućih godina nastaviti razvijati. Zadarski komorni orkestar u proširenom, simfonijskom sastavu odlične postave, tri izvrsna solista, Ivan Repušić i Ludwig van Beethoven i – uspjeh je zajamčen! Dva veća repertoarna Beethovenova opusa (Trostruki koncert za violinu, violončelo, klavir i orkestar u C-duru, op. 56 i Druga simfonija u D-duru, op. 36) predstavljaju profile skladbi koje Zadarski komorni orkestar u svojoj redovitoj koncertnoj sezoni iz posve prozaičnih razloga ne može interpretirati. Ne računajući Brittenovu Jednostavnu i slične simfonije, izvođenje Haydnovih i Mozartovih simfonija dosad je bio simfonijski plafon kojeg je ZKO sa ili bez gostujućih svirača mogao dostići. Potiho postavljano pitanje kako bi zvučalo neko veliko simfonijsko djelo konačno je dobilo svoj zaokružen odgovor. I, treba priznati, taj odgovor zvuči moćno. Dakako, pitanje je koliko je orkestar u ovakvom sastavu doista zadarski i komorni, premda organizatori Večeri ističu da je ova izvedba angažirala dosad najveći broj glazbenika iz Zadra (njih osamnaest). Moglo bi se reći da je to ipak irelevantno: pučki rečeno, važno je da su se izvela dva velika djela i da su te izvedbe bile dobre.
    Tomasz Tomaszewski, violina, Arthur Hornig, violončelo, Katja Repušić, klavir, Zadarski komorni orkestar i dirigent Ivan Repušić, foto: Vedran Penga
    Trostruki koncert interpretiran je kao blistavi gustiš u kojemu se dodiruju, isprepliću i prožimaju te razdvajaju tri ravnopravne solističke dionice i orkestar, što se može činiti samorazumljivim kao općenita karakteristika toga Beethovenova koncerta. No takvu definiciju potrebno je i realizirati u dotičnoj, konkretnoj izvedbi. Tomasz Tomaszewski sa berlinskog Universität der Kunste stari je i rado viđeni gost Glazbenih večeri u Sv. Donatu: kako i ne bi bio, kad njegova svirka jamči besprijekornu preciznost i uglađenu eleganciju tona prelijepe boje? Mladi Arthur Hornig – inače prvi violončelist berlinske Opere – dolazi kao dobar predstavnik kaste onih virtuoznih i nadarenih solista s romantičarskim, razlijevajućim patosom. Dama u trolistu, Katja Repušić, poznata je kao okretna, spretna i nadarena splitska pijanistica koja bi se mogla specijalizirati za dvostruke i trostruke koncerte. Ovaj Beethoven ide tome u prilog, poglavito nakon njezine zadarske izvedbe Šostakovičeva Koncerta za klavir i trubu s Vedranom Koceljem 2011. Možda bi i to mogao postati njen specijalistički pravac posve osebujne naravi.

    Repušićeva vizija Beethovenove Druge simfonije prigušila je ranog Beethovena, a na vidjelo iznijela one potencijale koji spajaju Prvu simfoniju i Eroicu: prikazao je Drugu kao glazbenu mini-revoluciju unutar još postojećih konvencija svijeta prolazećeg 18. stoljeća. U Repušićevu čitanju Druge simfonije možemo čitati svježinu i inovativnost literarnih tekstova Beethovenove engleske suvremenice Jane Austen – Staro doba sa svojim pravilima još postoji, ali Novo je već ovdje, premda ga Staro tek naslućuje! (Nisu uzalud neki Beethovenovi suvremenici-kritičari Druge simfonije govorili koliko je Prva bolja od ove bizarne Druge!) Beethoven je u Drugoj simfoniji doista bio veliki inovator i pritom se ne misli samo na formulacije kako je to Prva simfonija u kojoj se umjesto menueta pojavio scherzo i slično.
    Zadarski komorni orkestar, dirigent Ivan Repušić, Tomasz Tomaszewski, violina, Arthur Hornig, violončelo, Katja Repušić, klavir, foto: Vedran Penga
    Repušić je raščlanio te inovacijske slojeve i kreirao zvukovno iznimno zanimljivu fresku. Ipak, to Repušićevo čitanje Beethovena nipošto nije romantičarsko, pa ni bidermajersko. Ono se ne može se utrpati ni u neku izvedbenu ladičarsku kategoriju, jer ne slijedi određen (uspješan) dirigentski recept. Primjerice, već je i odabir tempa hvaljena drugog stavka drugačiji od izvedbenih konvencija, a u polonezi je izvučen ritamski maksimum prepoznavanja nacionalnog plesa. Sažmimo to čitanje jednom riječju – individualnost. Tu jasnu i osebujnu viziju uspješno su pohvatali svirači ZKO-a te bi bila prava šteta ako ova Simfonija ostane na razini samo jedne izvedbe. Blistav sjaj četvrtog stavka zahtijevao je dodatak koji je stigao u obliku Scherza iz Sedme simfonije. Premda solidno interpretiran, on nije bio na razini prethodnih stavaka, a bilo bi i previše očekivati takav interpretativni skok od orkestra koji se tek počeo okušavati u Beethovenu. Potencijala za daljnji razvoj orkestra i širenje repertoara ima, makar tijekom Glazbenih večeri u Sv. Donatu – pa ostaje uvjerenje da će ZKO nastaviti s ispitivanjem Beethovenovih simfonija, kao i onih drugih autora.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 16. srpnja 2014.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike

najavljujemo...