Doista Kraljevski

54. Glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 7. srpnja – 14. kolovoza 2014.: Renesansa na kraljevskom dvoru, Zbor Romeo i Julija Kraljevskog dramskog kazališta Stockholm, zborovođa i umjetničko vodstvo: Benoît Malmberg, Klaustar samostana sv. Frane, 3. kolovoza 2014.

  • Zbor Romeo i Julija, foto: www.donat-festival.com

    Val skandinavske svježine razlio se po klaustru samostana sv. Frane i razbudio sva osjetila publike koja je nedjeljnu večer odlučila provesti uz čuveni švedski ansambl za ranu glazbu Romeo & Julia Kören. U svijetu rane glazbe ponekad se uspije naići na kreativne i drukčije ansamble poput ovog zbora Kraljevskog dramskog kazališta Stockholm ili osebujne francuske L'Arpeggiate koja žari i pali s voditeljicom Cristinom Pluhar i gostima poput Philippa Jarousskog i Nurie Real. Tako je i švedski Romeo & Julia Kören prije gotovo 25 godina svojom individualnim profilom ušao u povijest pokreta povijesno obaviještenih izvedbi. Ovaj ansambl nastupio je na Glazbenim večerima u Sv. Donatu prije desetak godina, stekao brojne fanove koji su ponovno došli čuti omiljeni ansambl, te pridobio nove poklonike koji su po završetku koncerta doslovno razgrabili kompaktne ploče ansambla.

    Zbor Romeo i Julija, foto: www.donat-festival.comNjihov program pod nazivom Renesansa na kraljevskom dvoru predstavio je talijansku dvorsku glazbu u širokom rasponu od sofisticiranih madrigala do priprostijih villanesca, u kojoj su dvije trećine koncerta bile posvećene Oraziu Vecchiju, a ostatak Bartolomeu Tromboncinu, Rossinu Mantovanu, Orlandu di Lassu, Francescu Patavinu, Adrianu Willaertu i Giovanniju da Noli. Bila je to prava renesansna kostimirana glazbena drama, pronicljivo postavljena u ambijent samostanskog klaustra, zajedno sa zdencem i dojmljivim kazališnim osvjetljenjem nakratko preobraženog u gotovo autentičnu kulisu renesansna dvora. Akteri tog dvora nisu bili samo odjeveni u odjeću iz razdoblja između 1490. i 1510. godine (danas je to ionako samorazumljivo!), nego su predstavili prototip i idealnog Castiglioneova Dvorjanina, ali i renesansnog umjetnika-podanika koji istovremeno pjeva, svira, deklamira poeziju, pleše i glumi. Upravo ta dramsko-kazališna dimenzija označava najistančajniju odliku Romea i Julije, čija neposredna lakoća prožimanja višekratnih umjetničkih manifestiranja bez premca oduševljava publiku širom svijeta. Da su po razini svog muziciranja doista kraljevski zbor par excellence, pokazuje i njihov izvanredan nastup na vjenčanju švedskog kraljevskog para 2010.
    Zbor Romeo i Julija, foto: www.donat-festival.com
    Osam pjevača sa lutnjistom Pierrom Nordahlom i karizmatičnim voditeljem Benoîtom Malmbergom na čelu nije se ustručavalo dati pučki prizvuk izuzetno popularnim i omiljenim skladbama poput Tromboncinove Sú sú leva ili Willaertove Vecchie letrose, kao ni pretvoriti se u galantnu dvorsku skupinu čija je uvjerljivost sezala do te razine da su se gubile granice između realnosti i privida. Pojedine scene djelovale su poput kadrova iz nekog povijesnog filma u kojem bi glumci nakon pjevanja polifonih madrigala nastavljali s deklamiranjem poezije ili šetnjom po vrtu, čemu svoj obol pridonosi i posebna atmosfera klaustra koji je omogućio da posljednja skladba bude izvedena (i to u pravoj kasnorenesansnoj/ranobaroknoj maniri!) na krovu klaustra. Uz smijeh, ispijanje pehara, laki, gotovo vilinski poskok pjevačica-glumica i dvorsko udvaranje – dojam bi bio savršen da na početku koncerta ovu pastoralnu dvorsku idilu nisu presijecali zvuci s okolnih glazbenih događanja na otvorenom. No, glazbenici Romea i Julije preveliki su profesionalci da bi ih to omelo; njihova koncentracija i umijeće zadržavanja intonacije u mnogo agresivnijem zvučnom okruženju doista su na uzornoj razini, tim više što se upravo tada radilo o složenim polifonim Vecchijevim madrigalskim prepletima, izvedenima bilo a cappella, bilo s diskretnom lutnjističkom podlogom.
    Klaustar samostana sv. Frane, foto: www.donat-festival.com
    Zbor Romeo i Julija je ansambl koji daje mnogo više od inkorporiranja teorijskih postulata povijesno obaviještenih izvedbi i daleko nadmašuju prosjek svojih ideoloških kolega. On svojim slušateljima nastoji predati bit renesansne glazbe – njezinu blistavost, energiju, vitalnost i životnost, one njezine dubinske razine koje su progovarale ljudima u stvarnom povijesnom hodu, pri čemu je svejedno radi li se o glazbi viših odnosno nižih društvenih slojeva. Taj se ansambl distancira od imaginarnog glazbenog muzeja koji se ne odnosi samo na ranu glazbu, nego i na kanonske skladbe poput Mozartovih ili Brahmsovih simfonija te koji glazbi prošlih vremena, možda i iz prevelikog poštovanja, pristupa u suviše ozbiljnom, pa i pompoznom stilu. Romeo i Julija prenosi izrazite kreativne potencijale, iznikle i iz intelektualnog razumijevanja, ali i iz pronalaženja duboka osobna užitka u toj glazbi. Na to će publika uvijek reagirati s oduševljenjem te i sama otkriti da rana glazba ne mora biti glazba prošlosti.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 5. kolovoza 2014.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike