Promicanje hrvatske glazbe

54. Glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 7. srpnja – 14. kolovoza 2014.: Karizmatični gitaristi, Gitaristički trio Elogio, Crkva sv. Donata, 19. srpnja 2014.

  • Gitaristički trio Elogio, foto: Vedran Penga

    Domaći Gitaristički trio Elogio napunio je crkvu sv. Donata do posljednjeg mjesta. I to s punim razlogom: osnovan 2008. godine, trio nosi pečat klase Darka Petrinjaka, nastavlja se na tradiciju Zagrebačkog gitarističkog trija, a istovremeno ima vlastiti imidž. Bez suvišnog prepričavanja biografija i uspjeha, već su i sama imena gitarista (Petrit Çeku, Pedro Ribeiro Rodrigues i Tomislav Vukšić) dovoljno jamstvo za  koncert odličnih glazbenika sjedinjenih u komornom sastavu s blistavim izgledima.

    Gitaristički trio Elogio, foto: Vedran PengaKao da je zamišljen za ljetnu večer, programski je okvir bio skrojen i od obrada poznatih opusa i od skladbi napisanih upravo za gitaristički trio. Izvrsne obrade Scarlattijevih sonata K 27 i K. 24, tri stavka (Granada, Cataluña i Sevilla) iz Albénizove Suite Española op. 47 i Rahmanjinovljeve Vokalise potpisuje Petrit Çeku. U odabiru skladbi za gitaristički trio pored Tanido Vibrante venecuelskog skladatelja Alfonsa Montesa na Glazbenim su se večerima prvi put – nakon Gotovčeva Ere s onoga svijeta s otvorenja – pojavile i skladbe hrvatskih autora: Consort trio Miroslava Miletića i PerPETuum mobile Krešimira Seletkovića. S obzirom na mešunarodni karakter publike koja posjećuje Glazbene večeri, Miletić i Seletković predstavljaju vrlo dobar odabir skladbi koje promiču hrvatsku glazbu. Da našim gitaristima osobito leži suvremena hrvatska glazba, pokazuje činjenica kako je od svih izvedenih skladbi najzanimljivija bila upravo izvedba Seletkovićevog PerPETuum mobila, skladbe koja je i nastala za Elogio i praizvedena je na prošlogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama.

    Sve spomenuto značilo je i dobre reference za zanimljivu glazbenu večer na kojoj je Elogio uspio pokazati širinu spektara zvukovnih mogućnosti gitarističkog trija, a da se pri tome nije zalazilo u surovo eksperimentiranje. U vidljivoj težnji za održavanjem te zvukovne ravnoteže može se reći da je prvenstveni cilj bio postići i zadržati komunikaciju s publikom. Odatle i ugodna atmosfera neusiljenosti i neafektirane muzikalnosti koje publika odmah prepoznaje i dobro reagira na nju. Čak i ako svaki ton i nije zazvučao savršeno, maštovitost i eteričnost u kombinaciji s komunikativnošću zacijelo su najjači aduti ovog izuzetnog trija. Osobito kod svima znana koncertnog repertoara poput Scarlattija, Albéniza ili Rahmanjinova, interpretacijska imaginacija sve do neobičnosti predstavlja onaj tip izvedbe koja će se slušatelju uspjeti nametnuti i utisnuti u pamćenje. Pritom je jedino planetarno poznata Vokalisa pomalo izgubila na svojoj uvjerljivosti, no za nju vrijede ista pravila kao i za Turski marš ili Sanjarenje kao dodatke na kraju koncerta. A kako lijepih i nekonvencionalnih izvedbi nikada nema dovoljno, Elogio ima dobre izglede za isticanje upravo u tom pogledu.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 21. srpnja 2014.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike