Isplatilo se čekati

60. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza: Zbor Hrvatske radiotelevizije, dir. Tonči Bilić, solisti: Anastasija Dikmikj, alt, Ivo Gamulin Gianni, tenor, Svetište Gospe od zdravlja, 28. srpnja 2014.

  • Zbor Hrvatske raditelevizije, arhivska fotografija, www.hrt.hr

    Ruska ortodoksno crkvena zborska glazba, napose ona a capella, tiho se doselila u svetište Gospe od zdravlja u Splitu da bi podno veličanstvene Dulčićeve freske Kista Kralja ponudila ono najbolje što ima – Rahmanjinovo Noćno bdijenje, op. 37. Svima kojima je do mira, duhovnosti, emocionalnog i tonskog ushita, mogli su u Rahmanjinovu remek-djelu naći utjehu, u romantičnoj viziji isti san i ljubav i bol, u tuzi ljudskog glasa osamljenost nemoćnog očajnika, meke štimunge sna i zagušenih vapaja iz nepreglednih stepa. Kao da je iz patnje i silne ratne muke iznikao cvijet zahvale, ohrabrenja i nabujale duhovne energije koja je prešla rub oholosti i postala oličenje ponizne blagosti, put drevnih svetaca s ikona čije oči sjaju u oknima potamnjela zlata... Sve smo to osjetili u moćnim glasovima mješovitog Zbora Hrvatske radiotelevizije kojim je ravnao njegov šef-dirigent Tonči Bilić, u koncertu čiji su prihodi namijenjeni nastradalima u poplavi u Slavoniji. Podsjetimo se da je Zbor utemeljen četrdesetih godina 20. stoljeća kao komorni ansambl da bi kasnije prerastao u prvi profesionalni zbor u Hrvatskoj s velikim rasponom skladbi a cappella i vokalno-instrumentalnih djela od renesanse do najnovijih glazbenih skladbi, s posebnim obzirom prema njegovanju hrvatske glazbene baštine. Uspjesi Zbora, nagrade, gostovanja i suradnja s uglednim umjetnicima, ciklus Sfumato i drugo čine ovaj Zbor s oko pedesetak članova dragocjenim ansamblom za razvoj glazbene umjetnosti i nacionalnog identiteta.

    Dragocjeni Šulek

    Prije spomenutog Noćnog bdijenja, Zbor je izveo Bašćansku ploču Stjepana Šuleka, čiju stotu obljetnicu rođenja obilježavano upravo ove godine. Ugledni simfoničar, koji klasične forme bogati romantičarskim duhom, u ovoj je svojoj jedinoj a cappella skladbi za mješoviti zbor iz 1980. uglazbio tekst našeg najznačajnijeg spomenika nastalog oko 1100. godine na hrvatsko glagoljičkom pismu u kojemu se spominje hrvatsko ime. I ova skladba nosi biljeg umješnosti i visokog Šulekovog subjektivizma koji sugestivnim tonovima prati povijesni tekst pružajući slušatelju ugođaj smirenja, saznanja i ponosa s jakim humanitarnim obilježjima. Raspoloženi zboristi, koji su samo noć ranije izveli isti program na Osorskim glazbenim večerima, pružili su sjajnu izvedbu koja je sugestivno nizala lirske i dramatske stranice guste Šulekove partiture, ne lišavajući je sugestivnih akcenata i kontrasta u eksplikaciji povijesnog predloška. Intonativno čisti, finih dinamičkih kontrasta s jasno apoggiranim tonovima, Zbor je slijedio Bilićev osjećaj za vođenje fraze i fino zategnut interpretacijski luk prema proživljenom doživljaju koji je naišao na toplo odobravanje zainteresirane publike.

    Muka s velikim djelom

    S posebnim zanimanjem dočekali smo Rahmanjinovo jednosatno Noćno bdijenje, op. 37 (Vespres), veličanstveno remek-djelo kao svetkovinu koja se prvi put u Splitu izvodi a smatra se najvećim glazbenim dosegom Ruske ortodoksne (pravoslavne) crkve. Ime velikog ruskog skladatelja evocira pomisao na ekscentrika, mirnog romantičara uzbudljivih obrata, glazbenika rijetke sugestije, pasioniranog istraživača zagonetnih prostora svijesti i duše. Godine 1915. dok traje rat i silni kaos u Rusiji, Rahmanjinov mir i čistoću traži u povratku vjeri, meditaciji, tihovanju i iskrenosti koji će uroditi neočekivanom zrelošću, pripravnosti na humanost, nadu, dobrotu i milost kroz ničim mjerljiva noćna bdijenja i zornice pokorničkog značenja. Skladatelj je nakon temeljitog istraživanja raznih stilova ruskih crkvenih napjeva uglazbio deset večernjih i jutarnjih molitvi koje su, s ostalih pet slobodnije forme, činile noćno bdijenje, premda ovdje oslobođeno govornih dijelova (psalmi, molitvi, litanija i čitanja).

    Rezultat postignut u nepune dva tjedna siječnja i veljače 1915. pokazao je čudesnu glazbenu invenciju, iskonsku nadarenost i rijetku muzikalnost Rahmanjinova koji je godinu dana putovao po zemlji i bodrio ruske vojnike da bi u bdijenjima zaronio u tragičnu ljudsku sudbinu, dramatični ratni kaos i nježnu liriku koja doziva smrt ili blijedu nadu. Unatoč velikom uspjehu Noćnog bdijenja na praizvedbi 10. ožujka 1915. glazbeni kritičari smatrali su njegovu glazbeni izraz prevladanim što je i sam Rahmanjinov 1939. priznao osjećajući se duhom koji luta u stranom svijetu i zadržava stari načina skladanja. Ko bi mogao išta zamjeriti skladatelju koji je 1917..morao napustiti Rusiju da bi se ubrzo susreo s atonalnosti i novim zvukovnim kombinacijama Bartóka, Stravinskog ili Schoenberga. Međutim ponovno oživljavanje interesa za emocionalnu i melodijsku intonaciju, a time i ruske elegične i sjetne teme, vratio je zanimanje i za Rahmanjinova i njegovu glazbenu kajdanku koja se imaginacijom i strašću pridružila najvećim sakralnim djelima Bacha i Beethovena.

    Isplatilo se čekati

    Pred izabranim zborovima koji se odluče za izvedbu Noćnog bdijenja stoje nemale prepreke. Riječ je o najosjetljivijim pitanjima čovjekova života i vremena, emocijama koje se probijaju kroz dubine prema raznim saznanjima poput tajanstvenog psihološkog putovanja u kojemu je čovjek određen svojom patnjom nad kojom, kako bi kazao Camus, nikad nismo nadmoćni. U Bdijenjima su naše laude, meditacije, strpljenja, krikovi i zazivi, a sve to pretpostavlja vrlo spremne pjevače različitih boja gotovo svakog tona i pripremljenih pjevačkih instrumenata koji vode računa o pokrivenim i otvorenim tonovima, pjevanju na dahu, čistoći intonacije, elastičnosti i lakoći glasa, izjednačenim registrima i dinamičnom i psihološkom nijansiranju. Zbor Hrvatske radiotelevizije bjelodano je u Splitu demonstrirao kakve su pripreme potrebne da se ispravno predstavi složeni notni tekst Sergeja Rahmanjinova, njegova precizna intonacija, tempo i ritam, napose ekspresivno-psihološki podtekst i ljepota zvuka pjevne fraze. U najvećem dijelu izvedbe precizno su slijeđena uputstva skladatelja, tempo svakog posebnog stavka, premda se baš u odabiru dinamike i tempa razlikuju dosad snimljene izvedbe koje mogu biti više ili manje bliske Rahmanjinovim namjerama. Posebno je značajan sastav pojedinih vokalnih dionica i solista od kojih se traži puni angažman i pažljivo dinamičko nijansiranje koje je bilo toplo i proživljeno.

    Nešto slabije čujna tenorska dionica, našla je u solistu Ivi Gamulinu ugodnog lirskog tenora emocionalnog angažmana, što bi se isto moglo kazati za moćnog sonornog basso profondo Branka Ozretrića, dok nam je mezzosopranska koncepcija namijenjena Anastasiji Dikmikj trebala narativnošću suprotstaviti glas iz puka astralnom zvuku neba, što se nije učinilo najsretnijim rješenjem. Dirigent Tonči Bilić pokazao posebnu osjetljivost za Rahmanjinovo djelo, koje je iziskivalo njegovu punu koncentraciju i sugestivnost. Odabirao je tonske boje, fraziranje i glazbene akcente, uz slobodnu primjenu agogičkog nijansiranja kako bi se skladateljeve glazbene misli vjerno oblikovalo i djelo donijelo u punom sjaju i duhovnom bogatstvu. Bilićeva je gesta suzdržana, ruke skupljene pred lice kao u molitvu jasnih naznaka i doživljaja zvuka kojemu je do otmjenosti i eteričnosti koja nadahnjuje. Pojavu mjestimičnog pomanjkanja koncentracije i kompaktnosti zvuka pri kraju koncerta, uz poneka usporenija tempa, nisu mogla umanjiti visoku profesionalnu razinu i interpretativni duboki poseg u spiritualne labirinte djela. Potpuni klimaks koncerta koji je oduševljenoj publici ponudio još jedan stavak Noćnog bdijenja i ostavio nas da u tišini noći i gorkom ljudskom zanosu proživimo nezaboravnu rusku noć.

    © Tonći Šitin, KLASIKA.hr, 30. srpnja 2014.

Piše:

Tonći
Šitin

kritike

najavljujemo...