U znaku broja četiri

Ciklus Lisinski subotom: Čajkovski svira Čajkovskog, Simfonijski orkestar Čajkovski, dir. Vladimir Fedosejev, KD Vatroslav Lisinski, 25. rujna 2014.

  • Simfonijski orkestar Čajkovski i Vladimir Fedosejev

    Ciklus Lisinski subotom nudi uvijek dovoljno gostovanja koja privlače publiku. Privlače je mnogo više nego domaće snage, pa ako nije u pretplati i po malo višoj cijeni. Stanovito nepovjerenje prema domaćinima se unatoč već osjetnim pozitivnim trendovima i nastojanjima brušenja kvalitete već godinama ukorijenilo. Izlječivo? Jest, ali opet dugogodišnjim dokazivanjem. Koncert Simfonijskog orkestra Čajkovski s njegovim dugogodišnjim dirigentom Vladimirom Fedosejevim unatoč sredini tjedna, također je privukao mnoštvo slušatelja. Termin usred tjedna za Lisinski subotom je dakako iskrsnuo uslijed plana turneje Orkestra Čajkovski. No svakako se, unatoč lebdećim predrasudama, isplatilo čuti moćan orkestar izvrsnih glazbenika koji nisu potražili bolje plaćena mjesta na Zapadu čak i u mnogo manje znanim orkestrima.

    Simfonijski orkestar Čajkovski osnovan je još godine 1930. kao Orkestar Moskovskog radija. Šef Vladimir Fedosejev ove godine bilježi četrdeset godina na njegovu čelu. To je zasigurno u današnjim razmjerima kontinuitet kojemu je teško naći premca.Učinilo se da je u izboru programa i broj, na znamo što, ali nešto značio. Riječ je o broju četiri. Na programu je bila Četvrta simfonija u B-duru Ludwiga van Beethovena i Četvrta simfonija u f-molu Petra Iljiča Čajkovskog. No, valja priznati da taj broj možda ukazuje na neka značenja, odnosno mogućnost poveznica i utjecaja u simfonijskom stvaranju dvojice velikana. Možda je namjera Fedosejeva bila upravo u tom poučnom smjeru, a možda se varamo.
    Vladimir Fedosejev
    Untoč pompoznom početku limenih puhača orkestar predvođen Fedosejevim iz vida nije ispustio svu složenost fakture u Simfoniji Čajkovskog. Njezina preglednost i omjer orkestalnih snaga našli su se u središtu analitičke pažnje dirigenta. U pravcu totalne kontrole, Fedosejev nije ispustio jasno spomenuti ni ljupku kanconu talijanskog tipa na kojoj je građen drugi stavak, a ni efekt gudačkog pizzicata u Scherzu niti izvornost nadahnuća ruskim glazbenim tradicijskim naslijeđem. U nadasve smislenom protoku izvedbe, koja brine o svakom detalju i izvorima, Fedosejev je ipak popustio uzde na kraju, kada je oklopnu i slušateljima navodno efektnu pompu pretpostavio zamišljenoj cjelini, U stilu – zanemarite sve što ste dosad čuli. Moglo se upitati – je li to tek zbog zapravo nepotrebna efekta buke?

    U poplavi kojekako povijesno obavještenih izvedbi, koje ipak kompromisno bivaju nasilu ugurane u velike prostore današnjih koncertnih dvorana, Fedosejev je s Orkestroam Čajkovski krenuo uviježenm putem. Opskbljen znanjem i prilagođavanjem nigdje nije pretjerivao s prije znanom prenaglašenom i često glumljenom emotivnošću. Stoga je Beethovenova Četvrta simfonija svojom krhkošću zacijelo bila zadatak i pol. Prebrođen je polovično u kontroliranim gabaritima, ujedno i inteligentno i pregledno s puno brige za detalje, ali i djelomice ipak proput kakvog proglasa ili kakvog zakonika. Teško je reći pristaje li joj to toliko.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 27. rujna 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...