Parać parira Schnittkeu

16. sezona ciklusa Sfumato Zbora HRT-a: dir. Tonči Bilić, Muzej Mimara, 7. listopada 2014,

  • Zbor Hrvatske radiotelevizije, arhivska fotografija, foto: glazba.hrt.hr

    Ciklus Sfumato Zbora HRT-a, čije je ime sfumato proizašlo iz likovnjačke struke, kao „duhovni zvuci, boje i oblici“ uvijek ima što za reći. Mnogi to u atriju Muzeja Mimara žele i uživo poslušati što je teško usporedivo s umivenim snimkama dolazile one iz slušalica ili s uređaja u nekolicini kvadrata sobe. Možda se diskofili ne bi složili. Ali tko im je kriv. Praizvedbu Paraćeva djela Fortunae rota i maestralni Koncert za zbor Alfreda Schnittkea valjalo je čuti. Paraćevo novo djelo se u kombinaciji odlično nosilo s vokalnim kapitalcem koji je Zbor HRT-a izvodio prije više od desetljeća. Premda je, činilo se, bilo nedavno, i premda se zamor soprana osjetio prema kraju u složenoj, izvedbeno napornoj, ali i nedvojbeno fascinantnoj fakturi Schnittkeova Koncerta za zbor, nije bilo sumnje da je ponovno riječ o nečem posebnom. Rizik je ponekad i golem profit kao što je to pokazala izvedba. Ujedno je za ciklus Sfumato bila i velika hrabrost suočiti novo domaće djelo s jednim koje jest ili bi trebalo biti sačuvano u onoj zlatnoj riznici ponajboljih glazbenih iskustava u turbuletnim vremenima koja prevagom ratobornika i zabavljača bez granica nikako ne prestaju.

    Za kolo sreće se okreće (a ostatak svi znaju) tekstove iz srednjovjekovne pjesmarice Carmina burana – koju je svojedobno puno priprostije upotrijebio toliko omiljeni Carl Orff – za novu Paraćevu sklabu Fortunae rota izbrao je Tonko Maroević. Čini se da je sve slično, ali ništa nije isto iz potpuno drukčije perspektive. Ionako su se skladatelji uvijek referirali na prethodnike. Ako ih nadmaše na istom predošku – još bolje. Moglo bi se već reći da postoji paraćevski način sažetosti i efikasnosti. Kolo sreće se sada okrenulo u pet odjeljaka – Fortuna (Sreća), Ver (Proljeće), Taberna (Krčma), Studium (Učenje) i opet, na kraju ta nevoljna Fortuna. Nemali broj slušatelja bio je suočen s izravnim i navodno lagašno složenim tekstom. O tome se valja još upitati, a Zbor HRT-a pod vodstvom Tončija Bilića znao je čak i tajne zahtjeve relevantno donijeti.

    Slijedio je izvedbeni i na svoj način duhovno pročišćujući napor Schnittkeova Koncerta za zbor. Nije sveznalački gospodin kompozitor s još nekima novootkrivenima bio u osobitoj milosti sovjetskog režima. Društveni i revolucionarni pomaci s tisućama, ako ne i milijunima upropaštenih malih života kobni su. Izgleda da izreka o povijesti kao učiteljici života nije za nekoliko tisuća godina baš ništa polučila. Zato iz mišjih rupa ostaje poruka velikih majstora. Taj teški zadatak je nakon toliko godina, ponovno s mnogo truda i posvećenosti prenio i njegovani Zbor Hrvatske radiotelevizije. Sa svim mogućim izvedbenim slabostima, nadasve ozbiljan i impresivan posao koji se ogledao u jednako takvom djelu.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 9. listopada 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike