Veličanstveni zvukovni hram

Koncertna sezona Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru: Zbor Hrvatske radiotelevizije, dir. Tonči Bilić, solisti: Anastasija Dikmikj, alt, Ivo Gamulin Gianni, tenor, Crkva sv. Donata, 23. listopada 2014.

  • Zbor Hrvatske radiotelevizije, foto: © Vedran Penga

    Hladna i vjetrovita večer nije omela brojne Zadrane i ponekog zalutalog turista da se upute u Crkvu sv. Donata, u kojoj je početak nove koncertne sezone protekao u velikom stilu – u vidu Noćnog bdijenja, op. 37 Sergeja Rahmanjinova. Nije potrebno posebno napominjati koliko je ova izvedba značajna za kulturni život Zadra: nastupi velikih profesionalnih zborova najčešće su pridržani otvorenjima Glazbenih večeri u Sv. Donatu, i to kroz djela u kojima zbor uz simfonijski orkestar sudjeluje, ali nije glavni protagonist. Stoga je maestralni nastup Zbora Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića sa zadarskom praizvedbom jednog od najznačajnijih zborskih djela zapadne glazbe uopće podsjetnik na to koliko su manje sredine zakinute u odnosu na metropolu. Ali, to je istovremeno i podsjetnik kako u ovim nezahvalnim vremenima trebamo biti zahvalni za svaki kvalitetan koncert. Noćno bdijenje je skladba kojom je Zbor HRT-a prije šesnaest godina započeo ciklus Sfumato u Muzeju Mimara. Može se tek pretpostavljati koliko je rada, samoprijegora i tesanja svakog tona uložio svaki član Zbora i njegov dirigent Bilić u ovaj veličanstveni zvukovni hram ruskog pravoslavlja. S obzirom na poprilično neugodne temperaturne uvjete u ledenom Sv. Donatu koji nipošto nisu išli u prilog glasnicama pjevača, visoki profesionalizam iza kojeg stoji bespoštedni dril uspio se izdići iznad zanata te postići eteričnu ljepotu i transcendentalnost.

    Noćno bdijenje nije samo jedna od najljepših, nego i najzahtjevnijih zborskih skladbi u literaturi. Njegov iznimno zahtjevan a cappella slog u rasponu od četiri do jedanaest glasova, a u trajanju od preko sat vremena, Zbor HRT-a izveo je bez ijedne zamjerke u pogledu intonacije, u blistavim i moćnim dinamičkim uzletima, na kojima bi se ipak moglo poraditi da bi se zadobila još tiša piana od trenutnih. No, to je pitanje krajnjeg perfekcionizma. Pritom ne treba smetnuti s uma da su krajnji zvukovni rasponi dionica izuzetno naporni i ekstremni, osobito s obzirom na propisana tempa i dinamike. Koncentracija zborskog tijela ponovno govori o visokom stupnju profesionalizma unatoč dvostrukom maču izuzetne akustike Sv. Donata koji je neprestano visio nad glavom. Pjevači su uspijevali zadržati maksimalnu pribranost upravo u najkritičnijim trenucima završetaka stavaka, praćeni bezbrižnim hodanjem učenika i drugih slušatelja koji su uz škripu vrata poprilično bučno narušavali gotovo sakralnu atmosferu. Ali, očito je da je to više smetalo publici nego pjevačima.
    Tonči Bilić, foto: © Vedran Penga
    Treba spomenuti i vrlo dobre soliste. Anastasija Dikmikj je u Blagoslovi, duše moja, Gospoda pomalo hrapavom bojom glasa dojmljivo korespondirala s grčkim napjevom utkanim u stavak. Ivo Gamulin Gianni kao solist u Svete tihij i Blagosloven jesi, Gospodi također se pokazao dobrim odabirom. Opće oduševljenje publike bilo je nagrađeno mudro odabranim dodatkom gotovo nezemaljske ljepote, 6. stavkom Bogorodice Djevo, raduj sja kao jedne od najuspjelijih glazbenih meditacija.

    Noćno bdijenje, napisano u osvit krvave Oktobarske revolucije, istovremeno je i kompleksan sažetak različitih glazbenih tradicija ruske pravoslavne glazbe, njegov vrhunac i labuđi pijev. Svega dvije godine nakon skladanja i praizvedbe ovog opusa uslijedio je kraj ruskog ancien régimea, a s njime je nastupio i brutalni prekid stoljetne tradicije ruskog pravoslavlja i njegovih liturgijskih zborskih manifestacija. Nešto od proročanskog nagoviještaja smrti jednog svijeta i milijuna ljudi može se nazrijeti u ovom djelu te otkriti iskre beskrajne patnje, ali i nadu koja izvire iz velikog snopa svjetlosti u posljednjim uskršnjim stavcima Noćnog bdijenja.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 26. listopada 2014.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike