Uzlazna putanja

Zagrebački solisti, solisti: Sreten Krstić, Krunoslav Marić. Ivan Zečević, violine, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 12. studenoga 2014.

  • Zagrebački solisti u Zadru, foto: © Vedran Penga

    Drugi pretplatnički koncert zadarske koncertne sezone dotaknuo je u preferencije šire publike. Koncert sazdan od baroknog repertoara u Zadru će uvijek imati odjeka, a ako nastupaju Zagrebački solisti, uspjeh je zajamčen. Bez mnogo vrludanja i propitivanja suvremenih repertoarnih terena, pristajanje uz popularne i u Zadru često izvođene skladbe poput Vivaldijevih Godišnjih doba i zbirke L'estro armonico najčešće znači i uspješan koncert. Zagrebački solisti pod vodstvom Sretena Krstića sastavili su program koji vrlo jasno ukazuje na nastavljanje Janigrove tradicije: mudro odabrana prva skladba koncerta bila je Corellijeva Suita za gudače u Janigrovoj obradi, čiji je kirurški precizan Badinerie desetljećima svojevrstan zaštitni znak Zagrebačkih solista. Koliko je transparentnosti prisutno u Badinerie, takav je i rad Solista, a osobito umjetničkog voditelja i/ili koncert-majstora – stoga je Corelli svojevrstan lakmus-papir. On potcrtava uzlaznu putanju koja posljednjih godina označava rad ovog ansambla, a čiji su rezultat brojne pohvale što iz koncerta u koncert sjedaju na račun Solista kao ansamblu primjerenom i daleko većim sredinama od lokalne. Da pohvale na račun svjetskog renomea Solista nisu pretjerivanja, mogli su se uvjeriti i zadarski slušatelji kojima je ovo prvi put da se susreću sa Sretenom Krstićem kao koncert-majstorom Zagrebačkih solista. Pomlađeni sastav Zagrebačkih solista, u kojima su tek Mario Ivelja i Zlatko Rucner najstariji članovi, očito imaju mnogo unutarnje energije za obnavljanje starog repertoara novim intenzitetom i prodornošću.
    Sreten Krstić i Zagrebački solisti u Zadru, foto: © Vedran Penga
    Premda se može činiti da nam Godišnja doba ili L'estro armonico nemaju reći nešto novo, svježina i kreativnost izvedbe Zagrebačkih solista iz temelja mijenja to uvjerenje. Sreten Krstić kao solist u Ljetu te Krunoslav Marić i Ivan Zečević kao solisti u Osmom koncertu u a-molu, RV 522 daju punokrvne, izgrađene izvedbe, ali u različitim umjetničkim pravcima. Dok je kod izvrsnih mladih violinista Marića i Zečevića izraženo ustrajavanje na točnosti i preciznosti solista u odnosu na notni tekst i s dobrim poznavanjem tehnika barokna ornamentiranja, kod briljantnog, opuštenog Krstića tekst je polazište za neobaveznu improvizaciju koja je to samo naizgled, opstajući u strogo usklađenom odnosu prema ansamblu. I jedno i drugo je moguće na današnjem tržištu povijesno obaviještenih izvedbi: uglačanost i uglađenost, fluidnost i bajkovitost u postojanju jedno pored drugog, kao dva paralelna svijeta. Između ove dvije izvedbe ukliještila se Avisonova obrada/prerada Scarlattijevih sonata za čembalo. Ovaj je Concerto grosso u D-duru, op. 10, br. 6 nakon Krstićeva fantastičnog pastoralnog svijeta bilo pomalo razočaravajuće prizemljenje; u svoj svojoj korektnosti i točnosti ono je zadovoljavalo, ali ne i oduševljavalo. Je li to zbog skladbe kao takve nakon Vivaldijeva majstorluka ili je samoj izvedbi nedostajalo prostorne višedimenzionalnosti – vjerojatno je istina negdje između.
    Ivan Zečević, Krunoslav Marić i Zagrebački solisti u Zadru, foto: © Vedran Penga
    Mladenačka Mendelssohnova Simfonija br. 10 u h-molu, MWN N1 kao završnica koncerta svojom patetičnom romantičarskom gestikulacijom predstavlja pravi tour de force koji je posve spontano izvukao dva sjajna dodatka: Papandopulova Dudaša iz Pintarichiane i Gardelov tango Por una Cabeza. Posljednji dodatak ponovni je dokaz koliko se akademski glazbenici ugodno osjećaju u izlasku iz akademske glazbe do te mjere da upravo taj ekskurs mogu učiniti muzikalnim vrhuncem svog nastupa.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 14. studenoga 2014.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike