Stvarni božićni duh

Pretplatnički ciklus Hrvatske glazbene mladeži: Hrvatska Božićna priča, Zbor Hrvatske radiotelevizije, dir. Tonči Bilić, solisti: Gregor Hrovat, udaraljke, Borna Šercar, bubnjevi, Srebrenka Poljak, celesta, Ante Knešaurek, orgulje, Biserka Krčelić, harfa, pripovjedač: Rene Medvešek, KD Vatroslava Lisinskog, 13. prosinca 2014.

  • Zbor Hrvatske radiotelevizije i Tonči Bilić

    Predbožićno-božićno uzbuđenje potrošačkog društva koje se agresivno slatkorječivim trgovačko-promidžbenim audiovizualnim sredstvima potpiruje podosta prije paljenja prve adventske svijeće, ne samo što posve iznevjerava ideju blagdana koji navodno slavi, nego i mnogu dušu udaljava od onoga što on predstavlja. Tužbalica jest stara i svakome poznata, no ponavljati je se može dokle god se ponavlja i razlog njena izricanja. Prosinac je, dakako, ispunjen i mnoštvom adventskih evenata, eufemistički rečeno, sumnjive kakvoće i namjere, no u gomili kukolja nađe se i ponešto žita, odnosno priredbi koje uistinu uspijevaju dotaknuti strunu mira, blagosti, spokoja, dobrote i ljepote.

    Jedna od takvih odigrala se Lisinskom u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži, pod nazivom Hrvatska Božićna priča i tradicionalne božićne pjesme u aranžmanu Igora Kuljerića Svojevrstan recital za djecu, odrasle, cijelu obitelj, sastavljen od izvedbi Zbora HRT-a pod ravnanjem Tončija Bilića i pripovijednih međutaka Renea Medvešeka nije tek predstavio nisku tradicionalnih božićnih pjesama, niti nas samo riječju podsjetio na vrijednosti koje se u tom razdoblju osobito često spominju, nego je decentnim oblikovanjem i vrhunskim interpretacijama doista stvorio ozračje dragosti koje barem nakratko uspijeva privoljeti na promjenu standardnog očišta svakodnevne užurbanosti i nespokoja većine pučanstva, koje često usmjeruje pažnju na nevažno, a zanemaruje važno.
    Zbor Hrvatske radiotelevizije, Tonči Bilić i Rene Medvešek
    Na primjer, „Odgodite sve neodgodive poslove, pozive i dogovore i učinite jedino neogodivo – odvojite vrijeme za svoje dijete,“ citiramo, ad lib, jednu od rečenica koje je izgovorio Medvešek. Ovako, zapisano, izvan ondje izgrađena konteksta, zvuči banalno i izlizano, no u Medvešekovoj diskretno prisnoj i toploj interpretaciji, oplavljene predivno izvedenom glazbom, moglo bi se reći ljepotom samom, lijepe i istinite riječi izgubile su odjek šupljih fraza s reklamnog letka ili s neuvjerljive propovjedaonice i u slušateljevo se biće, bez obzira na njegovu vjersku (ne)opredjeljenost uvukle snagom svoga stvarnoga sadržaja i značenja.

    Tradicionalne božićne pjesme poput Radujte se narodi, Svim na zemlji, Veselje ti navješćujem ili Tiha noć najčešće, nažalost, čujemo u inačicama svedenima na elementarno, u banaliziranim izvedbama nevještih dječjih zborova, zbrda-zdolnih zborskih formacija sastavljenih od raspoloživog materijala u kvartovskim i lokalnim crkvama, pjevanju nevične rodbine okupljene za božićnim ručkom ili tsl. ili pak u kičerski osjećajnim radiofoničnim obradama. Slušajući ih u takvim izdanjma iz godine u godinu, nije teško doživjeti ih kao praznu formu, prazan znak (tobožnje) krotkosti, pripadnosti, štovanja, prihvaćanja, i zaboraviti, pa možda čak ni ne uočiti da su posrijedi neobično lijepe melodije.
    Zbor Hrvatske radiotelevizije i Tonči Bilić
    U majstorskoj obradi i izvedbi punoj razumijevanja, kakva je ponuđena u Lisinskom, njihova raskoš i suptilnost dolaze do punog izražaja. Nenametljivo veličanstveni aranžmani Igora Kuljerića iz svakom uhu poznatih pjesama izvukli su njihove najfinije nijanse i na vidjelo iznijeli sva mala bogatstva obično zapretena u sjekirastim verzijama kakve najčešće brode eterom. Nimalo ih ne mijenjajući, zadržavši njihovu himničnu moć, ali odbacivši bombastičnost, Kuljerić je ušao u srž i razigrao melodijske tananosti koje su u velikoj dvorani, čija akustika savršeno ističe i razvija domete ovakvog ansambla – zbor i nekoliko glazbala – zazvučale u neobičnom sjaju.

    Bez suvišnih objašnjenja s pozornice, Hrvatska Božićna priča bila je organizirana po sistemu izmjene jedne do dvije pjesme HRT-ova zbora i kratkih Medvešekovih naracija prema tekstu koji je napisao Stjepan Lice, s djetetom kao glavnim likom. Rečene kratke, pa i anegdotalne, uvijek poučne pripovijesti načelno govore ono što ćemo čuti na vjeronauku i u crkvi, no uz dodir autorske maštovitosti i Medvešekovo čitanje – predano, ali bez imalo afektiranja, dociranja, zlatouste prijetvornosti ili trgovačko-birokratske ravnodušnosti obavljanja posla, što sve prečesto dopire u prizvuku službenih religijskih predavača i utuvljivača, te umjesto povjerenja izaziva zazor – misao o dobroti, blagosti, ljubavi i inome zaživjela je pouzdano kao malo kad.

    Vrlo brzo, vrlinom decentne ponude kvalitete, dvoranom se razlila staložena ugoda kakva manjka većini adventsko-božićnih zbivanja. Sve su brige malne zaboravljene, odnosno, prioriteti su postavljeni u drugu perspektivu. Umjesto tjeskobnog pritiska preuveličanih trivijalija svagdana, uspostavljeni su sklad i ravnoteža što se čine iskonski zbiljskijima Toliko da čovjeku dođe da snatri, dremne, usne. Ne od dosade ni od umora, nego od čiste miline i lakoće. Pravi blagotvor, stvarni božićni duh, posvemašnja suprotnost falšnoj, umjetno induciranoj šopingholičarskoj kakofoniji.

    © Janko Heidl, KLASIKA.hr, 28. prosinca 2014.

kritike

najavljujemo...