Klasika i humor

Igudesman & Joo (Aleksej Igudesman, violina, Hyung-ki Joo, klavir), A Little Silent Night Music, KD Vatroslav Lisinski, 9. prosinca 2014

  • Igudesman & Joo

    Britanski dvojac Igudesman & Joo nudi za nas još uvijek prilično neobičnu kombinaciju zabave – klasičnu glazbu i komediju u jednom. Klasično obrazovani glazbenici, 1973. u Lenjingradu rođen violinist Aleksey Igudesman i u Engleskoj rođen sin useljenika iz Južne Koreje, pijanist Richard Hyung-ki Joo koji krije svoje godine, izgradili su respektabilne zasebne klasičnoglazbeničke karijere, no od 2004. udruženim snagama usporedno djeluju i kao komično-glazbeni dvojac koji na pozornici daje humorističke nastupe prožete sviranjem djela najvećih majstora klasike ili obratno, koncerte gusto prošarane vicevima, gegovima, skečevima, štosovima i dosjetkama. Njihove vrline šaljivaca pohvalio je, primjerice, nesumnjivi ekspert na tom polju, (bivši) montipajtonovac Terry Jones, a njihove glazbeničke kvalitete, između ostalih, violinist Julian Rachlin. Nije, dakle, šmira ni u jednom pogledu, vjerujemo li riječi osvjedočenih znalaca.

    Igudesman & JooTreći nastup Igudesmana & Jooa u zagrebačkom Lisinskom (prethodno gostovaše u prosincu 2011. i u svibnju 2013) pred ovdašnju je publiku donio novi, predbožićno-božićni program nazvan A Little Silent Night Music odnosno Mala tiha noćna muzika, za koji, usput, rekoše da uopće nije nov, nego da je posrijedi stari šou kojem su, tek radi obmane, nadjenuli novo, sezonski prigodno ime. Premda promidžbene fotografije, na kojima se Igudesman i Joo više-manje krevelje, a smješteni su ambijent koji sugerira zatrpanost božićnim kičem, ne slute na dobro, sam nastup velikim dijelom osvaja upravo suprotnim od naznačenoga – svojevrsnom skromnošću, nepretencioznošću i minimalizmom.

    Na pozornici nema ničega osim dvojice glazbenika i njihovih glazbala, a za ponešto će dodatnih rekvizita i kostima posegnuti tek pred kraj, nakon što su već uvjerljivo pokazali da su itekako zabavni i zanimljivi bez ikakvih atrakcijskih pomagala. Nema čak ni igre svjetlosnim mogućnostima – čitava se predstava odigrava pod jednoličnim, općim bijelim svjetlom. Nonšalantno ironičan odnos prema klasičnoj ideji šoua iskazuju u samim finalom u kojem, umjesto izigravanja povratka na bis, koji je ionako uvelike postao tek obična konvencija, ostaju na pozornici i publici vele da zamisle da su otišli i potom se, na uporno dozivanje auditorija, vratili. Posrijedi je praktična štednja vremena i energije, dodaše.

    Vicevi, gegovi, šale Igudesmana i Jooa posve su jednostavni, moglo bi se reći osnovnoškolskoga tipa, no takvu asocijaciju ne treba shvatiti kao omalovažavanje, nego kao pohvalu njihovoj hrabroj vjeri u elementarno i sposobnosti da u sebi zadrže i publici predstave ljupku jednostavnost dječje zafrkancije koja se ne mora odnositi ni na što mudro. Posrijedi je svojevrstan larpurlartistički humor u kojem smo nasmijani i zabavljeni ponajviše time što su Joo i, još više, Igudesman spremni iz sebe raditi bedake, naprosto slijedeći humorni instinkt.

    O humoru i komičnome napisano je mnogo i brojne su mudre glave nastojale raščlaniti i dokučiti što smiješno čini smiješnime. Jedna od teza vezanih uz viceve je da oni, da bi nasmijali, neizbježno moraju biti uvredljivi, a smatra se – što je, oslonimo se na jedno friško izdanje, navedeno u kod nas nedavno objavljenoj knjizi Žižekovi vicevi Auduna Mortensena i Slavoja Žižeka – da su osnovne teme viceva religija, politika, seks i glupost. Bez namjere opovrgavanja spomenutih zapažanja, već hoteći ukazati na suptilnu umješnost britansko-sovjetsko-južnokorejskog para o kojem je riječ, naglasimo da Igudesman i Joo nasmijavaju ne vrijeđajući nikoga, da su religija, politika i glupost dotaknuti vrlo posredno, dok se seksualne teme u njihovu nastupu ne nalaze ni u tragovima.
    Igudesman & Joo
    Fizički iznimno spretan Igudesman mahom ozaruje smiješnim, sviranju klasične glazbe neprimjerenim pokretima i plesom, kao i, recimo, malne cirkuskim bacanjem violine i gudala tijekom sviranja, a Joo će, primjerice, uvod Za Elizu Ludwiga van Beethovena razvući na nekoliko minuta da bi ga ponavljanje prvih taktova uspavalo toliko da umorno spuzne pod klavir i zaspe od dosade. Verbalni se humor ne čini odveć razrađenim – baziran je mahom na vrckavo pomaknutim varijacijama poznatih štosova obogaćenih malim, ali bitnim iskošenjima, no tečnost i zanimljivost cjeline siguran su znak da je dvojac podosta pažnje posvetio pojedinostima koje će spriječiti publiku da odmahnu rukom ili zijevnu na staru foru.

    Možda najveća snaga dvojca leži u njihovoj nenametljivosti, odnosno u dojmu da doista, poput kakvih razigranih, tek donekle ironičnih klinaca uživaju u sitnom glupiranju kojim nasmijavaju jedan drugoga, a pritom ih dodatno veseli da sve to voli i publika. Oni se, dakako, trude biti zabavni i povremeno uključuju gledateljstvo u šaljivu izvedbu, ali im nije do podilaženja, niti su humoristi po svaku cijenu, oni koji će učiniti bilo što da privuku i osvoje pažnju. Onime što ih veseli, nasreću, okupljaju mnogobrojno gledateljstvo u uglednim koncertnim dvoranama širom svijeta, no čini se bi s jednakim tihim žarom isto izvodili i za desetak slučajnih namjernika u kakvoj špelunki ili na gradskoj ulici.

    © Janko Heidl, KLASIKA.hr, 28. prosinca 2014.

kritike