Bez velikih umjetničkih dosega

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i C.I.C.T – Théâtre des Bouffes du Nord: Frédéric Verrières. Mimi, dir. Jean Deroyer, red. Guillaume Vincent

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i C.I.C.T – Théâtre des Bouffes du Nord: Frédéric Verrières. Mimi, dir. Jean Deroyer, red. Guillaume Vincent

    Premda opera kao žanr ima na desetke podžanrova, od komičnih do tragičnih, od Singspiela do Gesamtkunstwerka, od opére comique s govorenim dijalozima do melodrame, od intermezza do grand opére u pet činova, itd., Mimi koja je svoju hrvatsku premijeru imala u srijedu 7. siječnja u HNK-u u Zagrebu, zapravo teško da ulazi i u jedan od tih raznih podžanrova, a razloga da bismo za nju išli smišljati novi podžanr, što možda ne bi bilo neuobičajeno jer postoje razni suvremeni vidovi opernog žanra, teško možemo naći. Naravno, u podžanrovima, crossoverima i raznim novim inačicama starih žanrova iz 19. stoljeća, koje neki nazivaju i muzejom, premda to nije istina, jer je dobra umjetnost uvijek suvremena, nema ništa loše, i sasvim sigurno postoje razlozi za postavljanje suvremene umjetnosti na daske nacionalne kazališne kuće, ali pod uvjetom da to zaista jest umjetnost. Naravno, rizik kod praizvedbe novoga djela uvijek postoji. Uvijek je tu rizik od promašaja, da se ne zadovolji kvaliteta, da se ne postigne dubina, istinitost, originalnost ili što je to već ono što pridaje dimenziju umjetnički relevantnog u onome što umjetnošću želi biti.

    Zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište ušlo je ovom prilikom u taj rizik, možda čak i pomalo bezglavo, vrlo vjerojatno s apsiracijama prema izlaženju iz okvira nečega što se zove standardnim repertoarom. Vjerojatno smatrajući da kazališnoj kući treba osvježenje. Samo, kada se imaju visoke aspiracije, kada se želi očitati lekcija starome i prosvijetliti javnost nečim novim, možda bi trebalo malo pažljivije promišljati o tome s kime se upuštati u koprodukciju i jesu li institucije ili sami umjetnici s kojima se u zajedničke projekte ulazi, na dostatnoj profesionalnoj razini, barem onoj koju je do sada pokazivao HNK u Zagrebu. Rizika kod praizvedbe novoga djela uvijek ima, ali kada se radi o odabiru relevantnih umjetnika, onda taj rizik prerasta u pozitivno iščekivanje, jer iza prokušanih umjetničkih imena gotovo uvijek i stoji umjetnost. A to je razina koju bi si nacionalna kazališna kuća trebala priuštiti. Unatoč tome, i pred ovu premijeru, zanemarivši to što za većinu glazbenika koji su gostovali u Zagrebu nikad nismo čuli, i što kazalište s kojim je HNK u Zagrebu ušlo u koprodukciju, Bouffes du Nord, nije ni pariška Opéra Comique, ni L'Opéra Bastille, ni Théâtre des Champs Elysées, pozitivnog iščekivanja, uzbuđenja pred novu predstavu, nečega u čemu ćemo možda doživjeti nešto umjetnički hrabro, jer se radi o predstavi prema Pucciniju – ipak je bilo.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i C.I.C.T – Théâtre des Bouffes du Nord: Frédéric Verrières. Mimi, dir. Jean Deroyer, red. Guillaume Vincent
    Ali ispalo je da umjetnosti tu nažalost ipak nema, nego da se radi o kategoriji koja možda može zadovoljiti kriterije, pa i fizičke uvjete, jednog manjeg kazališta, čije su ambicije zabaviti i uglavnom ništa više od toga. Zabava za Hrvatsko narodno kazalište ne bi trebala biti jedini niti prvi kriterij koji treba zadovoljiti. A komentari nekolicine iz publike bili su upravo to da im je bilo „zabavno, baš okej“. Samo, nešto je u tome promašeno, jer se radi o predstavi koja želi nanovo interpretirati priču o Mimi, protagonistici Puccinijeve opere La Bohème, kao i protagonistici Prizora iz boemskog života, romana Henrija Murgera koji je nadahnuo Puccinijevu operu – dakle o tragičnom liku, iz djela koja odišu tragičnošću, tugom i propadanjem. Upravo ovdje je pitanje – zašto je odabrana baš Mimi, tragičan lik mlade djevojke koja podlegne bolesti, jedan od najiskrenijih i najljudskijih u Puccinijevom opusu, ako ne i najljudskija upravo ona, ne naročito posebna, ni po čemu osobita, ali upravo zato još tužnija. Sigurno ne zbog toga da bi se nekoga zabavilo njome. Zašto baš Mimi, i kako uopće itko tko je doživio taj lik, bilo u operi, bilo u romanu, može reći da mu je bilo „baš zabavno“? Dakle, baš zabave tu i ne bi trebalo biti. A zapravo je nije bilo.

    Dakle, radi se o, kako je najavljeno, operi Mimi zasad u međunarodnim okvirima relativno slabo poznatog suvremenog francuskog skladatelja Frédérica Verièrresa. Opera je to praizvedena 14. studenoga 2014. u Quimperu, da bi nekoliko dana kasnije bila premijerno izvedena u pariškom kazalištu Bouffes du Nord. Uspjeh? Dobar, možemo pretpostaviti, kao i u Zagrebu. Zašto? Zato što se radi o zarazi površnosti, neudubljivanja, o dosadi i glupiranju bogate buržoaske mladeži, kojoj je sve, pa i kvalitetno obrazovanje stavljeno na raspolaganje, čija lakoća u baratanju civilizacijskim tekovinama postaje doista nepodnošljiva. Dakle jedna mala buržujska predstava, pomalo obijesno uplitanje u Puccinija, koje se želi usporediti s Picassom (njegovim referiranjem na Velázqueza, kako stoji u programskoj knjižici), zavela je zagrebačku publiku, možda ne svu, ali jedan dio, svojom samouvjerenošću, svojom možda nesvjesnom ali ipak arogancijom. Vidjelo se to u dobrom dijelu te predstave, pretencioznog dekomponiranja glazbenih ulomaka iz opera Giacoma Puccinija, koje nije napravljeno nevješto, dapače neki dijelovi su bili „okej“.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i C.I.C.T – Théâtre des Bouffes du Nord: Frédéric Verrières. Mimi, dir. Jean Deroyer, red. Guillaume Vincent
    Možda je stvar u korištenim tehnikama, ali dekompozicija nije nešto novo, nije eksperiment, nije novi originalni moment koji bi oduševljavao sam po sebi, počela je još s kasnim romantizmom Mahlera i Richarda Straussa, postupak je to star, poznavao ga je vjerojatno i sam Puccini. Dakle, zašto se oduševljavati dekompozicijom samom po sebi? Ili nekom drugom tehnikom – preklapanja i kolaža umjetničkog i estradnog pjevanja primjerice, ili već desetljećima starih tehnika kombiniranja elektronički moduliranog i prirodnog tona i sl.? Nije li u Zagrebu ustanovljen jedan od nekoć svjetski najuglednijih festivala eksperimentalne i suvremene avangardne glazbe, za koji bi ovakve tehnike bile čak možda i zastarjele. Dakle, pljesak je zaslužilo nešto drugo a ne korištene tehnike. Sve mi se čini da su pljesak zaslužile upravo buržujske finte, bijeli svijet, velika građanština nasuprot našoj maloj. Ipak, kako li se pred očima publike provukao kič, nametljivost i neukus, nešto što je samozvani Picasso, što je samo krinka, prazni efekt, perje na kosturu, koji se kada ga ogolimo svodi na puko prepričavanje opere La Bohème, s glazbom koja je obezvrijeđena? Ne samo da se zadrlo u Puccinijeve melodije, nego je izbačen i Puccinijev orkestar iz njih, u kojem svaka nota znači neku gestu, svaka pauza ima svoju dramsku ideju. To vrlo brzo postaje zamorno, tako ogoljeno. Jer da bi se prerađivalo postojeće umjetničko remek-djelo, kao što je Puccinijeva La Bohème, trebalo bi biti genijalan umjetnik, poput Picassa.

    Od početka, da počnemo s početkom opere, nailazimo na Mimi, jednu od dvije – što zapravo isto nije jasno zašto postoje dvije. Možemo samo pretpostaviti da je jedna, ona koja pjeva školovano, operna, iz Puccinija, a druga, koja pjeva kao Edith Piaf, možda iz Prizora iz boemskog života Henrija Murgera. One se dupliraju i izmjenjuju na sceni: jedna, ova operna, postiže nešto od melankoličnog karaktera Puccinijeva lika, dok je glavna Mimi, ona u neopernoj piafovskoj boemskoj maniri, najvećim dijelom predstave dominantna ali isto tako i iritantna, kako auditivno, s glasom koji od promuklosti do kraja predstave gotovo da nestane, tako i glumački, s nametljivim paradiranjem po sceni, koje pokazuje da je interpretkinja očito nadišla lik ne samo jadne male Mimi, nego i najstamenije heroine neke mitološke opere. Svakako, preglumljenost ove Mimi1 je konstanta na sceni koja može biti prilično zamorna.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i C.I.C.T – Théâtre des Bouffes du Nord: Frédéric Verrières. Mimi, dir. Jean Deroyer, red. Guillaume Vincent
    Na samom početku opere, koji je ujedno u glazbeno-scenskom smislu najnapredniji i najhrabriji, skladatelj uvodi ženski vokalni kvartet koji u tom prvom dijelu opere donosi parafraze različitih Puccinijevih heroina – od Manon Lescaut, preko Mimi, Tosce i Butterfly do Turandot – i u tom trenutku očekujemo, mislimo, skladatelj je shvatio Puccinijevu obuzetost svojim ženskim likovima, koji su polazište njegovih opera, njegovih drama, i udubit će se u Puccinijevu psihologiju i istražiti je. Taj prvi ulomak, od desetak minuta, u kojemu se čak i glazbeno skladatelj znao dosta udaljiti od zadanih tema, citata samog Puccinija, mogao je dati nadu u dobru predstavu, međutim, s uvođenjem na scenu likova Rodolfa i Marcella počelo je ono što bi se manje-više moglo svesti na prepričavanje Boema, kojemu nismo mogli odrediti neki relevantan razlog. Pjevači, onoliko koliko su se mogli pokazati u iskrzanim, razbijenim linijama originalnih Puccinijevih melodija, nisu bili loši, dapače vrlo uredni, premda ponekad malo školski, jer su ipak to još dosta mladi pjevači, otpjevali su i odglumili ono što im je bilo zadano.

    Iz nekih okvira svojom pozom izlazila je Mimi1, tj. Camélia Jordana. Mimi2, Judith Fa, pokazala je jako lijep sopran s puno potencijala. Musetta, Pauline Courtin, prikladna je liku vizualno, dok pjevački nije pokazala pravu kondiciju za ariju Musette Quando m'en vò, koju je otpjevala u cijelosti. Rodolfo, Christian Helmer, bas-bariton ovom prilikom, a ne tenor, opet ne znamo zašto, bio je prilično pristojan vokalno i stasom, a Marcello, Christophe Guy, isto tako, čini se iz onoga što smo ga mogli čuti, perspektivan mladi pjevač. Bila je tu i još jedna ne-operna pjevačica, Caroline Rose, u ulogama Alcindora i Grofice Geschwitz (uloge iz Bergove Lulu, za koju nismo shvatili zašto se pojavila ovdje), koja je pokazala više scenske i umjetničke zrelosti te upečatljivosti od ostatka postave.

    Članovi Orkestra HNK-a u Zagrebu koji su se naknadno uključili u već postojeću predstavu opravdavaju u umjetničkom smislu naziv (ko)„produkcija“ jer su jedini element kojim je zagrebački HNK, osim prostorom, sudjelovao u predstavi. Bili su na razini zadatka pa čak i malo više – jer su to mahom bili vrsni glazbenici, od koncertmajstorice Vlatke Peljhan, do drugih odličnih glazbenika, poput flautistice Ane Benić i drugih, koji su tvorili mali komorni orkestar, koji je izvrsno izveo posebno neke dijelove koji su i najupečatljiviji kompozicijski, primjerice 2. čin – koji prepričava glazbu 2. čina Puccinijeve opere, donoseći neke Puccinijeve melodijsko-ritamske elemente, ali ne bivajući doslovan kao u nekim drugim situacijama. Dirigentski je sve uspješno okupio Jean Deroyer.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i C.I.C.T – Théâtre des Bouffes du Nord: Frédéric Verrières. Mimi, dir. Jean Deroyer, red. Guillaume Vincent
    Režijski (režiju potpisuje Guillaume Vincent) ne možemo se požaliti na nedostatak akcije ili statičnost – u nekom čas letargičnom, čas užurbanom, hektičnom kretanju, kao da se željela prenijeti neka suvremena izgubljenost mladeži, koja zapada u tragične situacije, kako u 19. stoljeću, tako i danas. Možda je to bila redateljeva ideja, a možda i ne. Bilo je tu ljubavnih scena, zabave, techno partyja i light showa, umjesto originalnog 2. čina, i na kraju umiranja, u osami tavanskog stana, čija je bijeda i hladnoća prikazana ovdje golemim brojem madraca i kojekakvih deka i pokrivača, s nemalom dozom patetike u glumi Mimi1.

    Svakako, ne možemo reći da je predstava Mimi umjetnički prozaična, te kategorije nisu za nju. Ne možemo reći da je loše pripremljena ili neuvježbana. Ništa od toga. Više bismo je mogli odrediti kao pomalo pretencioznu igrariju, namjerno bez velikih umjetničkih ciljeva, u kojoj su umjetnost i dubina unaprijed odbačene, kao bespotrebne, smiješne i ograničavajuće, kao i većina nekih muzejskih vrijednosti. Djelo koje će se nekima na prvu možda svidjeti, jer je lako i beznačajno, ali zapravo odiše površnoću i hladnoćom. U svakom slučaju nije relevantna u glazbenom smislu da bismo je uopće dalje išli prosuđivati kao umjetničko djelo, ali kao ideja, može biti opasna. Što je to što nas priječi da je odbacimo, nego se smješkamo, kao „zabavno je“ – je li to puki snobizam, to su nam donijeli iz bijelog svijeta, ili nešto dublje, neka opća lijenost i letargija i podlijeganje zarazi hladnoće i površnosti?

    Za kraj, možda bi, u nekom krajnjem slučaju, ovakva Mimi mogla i biti prihvatljiva onima koji ne poznaju Puccinijev opus. Glazba nažalost već odavno nije dijelom opće kulture kao što bi to trebala biti. Isto tako, ovakva vrst produkcije, u svakom pogledu, pa i po svojim glazbeno-scenskim gabaritima, mogla bi lako svoje mjesto pronaći na sceni nekog manjeg kazališta. A ako se već našla na sceni naše najreprezentativnije kazališne kuće, te je se planira zadržati na repertoaru, onda bi možda trebalo smjestiti je u neki pokrajnji prostor i uvrstiti u neki sporedni program, a glavni repertoar kuće graditi na umjetnički relevantnim naslovima, bilo na opernim standardima 19. stoljeća, bilo na naslovima 20. stoljeća, kojih ima jako puno i koji su već odavno ušli u standardni i širom poznati operni repertoar.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 12. siječnja 2015.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...