Suptilnost i silna energija

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: dir. Uroš Lajovic, solist: Lovro Merčep, saksofon, KD Vatroslav Lisinski, 23. siječnja 2015.

  • Zagrebačka filharmonija, arhivska fotografija

    Iznimno zanimljiv program s djelima koja su obilježila početak 20. stoljeća predstavio je maestro Uroš Lajovic (1944), ugledni slovenski dirigent međunarodne karijere, profesor dirigiranja na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost u Beču. Uz Zagreb ga vežu redovita gostovanja na čelu Simfonijskog orkestra HRT-a, gdje je jedno vrijeme bio i šef-dirigent, i Zagrebačke filharmonije, a do nedavnog odlaska u mirovinu bio je i redovni profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Njegovo veliko znanje i iskustvo u radu s orkestrom dragocjeni su i uvijek pokazuju velike rezultate. Tako je bilo i na ovom koncertu s djelima ruskih skladatelja Anatolija Ljadova i Aleksandra Glazunova, učenicima Nikolaja Rimski-Korsakova i francuskog majstora Maurica Ravela, a u najboljem svjetlu predstavio se kao solist mladi saksofonist Lovro Merčep.

    Koncert je počeo s tri kratke orkestralne skladbe Anatolija Ljadova, nadahnute ruskim narodnim pričama Začarano jezero, Kikimora i Baba Jaga. Skladatelj je maštovitom orkestracijom dočarao ozračje idiličnog vilinskog prizora na začaranom jezeru, zatim duhoviti ugođaj iz špilje velikog čarobnjaka gdje obitava malena ali opaka vještica Kikimora i naposljetku deskriptivni opis još poznatije i zastrašujuće zle vještice Babe Jage. Maestro Lajovic je znalački i sugestivno vodio orkestar Zagrebačke filharmonije te je elegantnom i učinkovitom gestom ostvario idealnu suradnju s glazbenicima.
    Lovro Merčep, arhivska fotografija
    Slijedio je Koncert za alt saksofon i gudački orkestar (1934) Aleksandra Glazunova, koji je za vrijeme boravka u Parizu, kamo se sklonio nakon Oktobarske revolucije, otkrio privlačan zvuk saksofona, pa je i u ovom svojem djelu posvećenom tom tada novom instrumentu, uspio pokazati bogatstvo njegove tehnike i virtuozne mogućnosti, a nadasve lirsku izražajnost. Mladi daroviti solist Lovro Merčep (1990), koji je osim položenog magisterija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Dragana Sremca studirao u francuskom Lyonu i Versaillesu, a sada se usavršava i u Amsterdamu u klasi Arna Bornkampa, dobitnik je više nagrada, i priznanja, pa se odlično predstavio i u tom jednostavačnom koncertu uz primjernu pratnju nenametljivih i preciznih gudača Zagrebačke filharmonije. Njegova suptilna i virtuozna izvedba izmamila je ovacije zadovoljne publike, a mladi je umjetnik – sretan što je imao priliku ponovno nastupiti uz Zagrebačku filharmoniju – cvijeće koje je dobio simpatičnom gestom poklonio mladoj voditeljici drugih violina Luciji Brnadić, te oduševio sve nazočne još jednim kratkim i efektnim virtoznim solo dodatkom – Capricom Eugena Bozze.
    Uroš Lajovic, arhivska fotografija
    Drugi dio koncerta ispunila je glazba francuskog majstora briljantne orkestracije Maurica Ravela. Izvedena su dva njegova remek-djela nastala u vrijeme Prvoga svjetskog rata, što je dobrim dijelom utjecalo na njihovu emotivnu ekspresiju. Prvo djelo, Couperinov grob, Ravela je posvetio ne samo velikom majstoru čembala Françoisu Couperinu (1668-1733), nego i svojoj 1917. preminuloj majci te svim francuskim žrtvama rata. Djelo je prvotno bilo napisano kao šesterostavačna plesna suita za klavir, iz koje je kasnije Ravel izdvojio četiri stavka i instrumentirao ih za komorni orkestar. Preludij, Forlane, Menuet i Rigaudon prizvali su ozračje davnih vremena baroka u prozračnoj i elegantnoj izvedbi uz velik doprinos nekolicine izvrsnih solista Zagrebačke filharmonije: oboista Zoltana Hornyanskog, hornista Žarka Antonića (engleski rog), flautistice Renate Penezić, harfistice Mirjam Lučev Debanić i ostalih uključujući i istaknutu dionicu violončela.

    Vrhunac večeri bila je međutim izvedba Ravelove impozantne partiture La Valse, prvotno zamišljene kao hommage kralju valcera Johannu Straussu ml. No kako se skladanje oteglo na više od deset godina, rat je usmjerio Ravelovu imaginaciju u drugom smjeru, tako da je umjesto apoteoze elegantnom bečkom valceru nastala maštovita parodija u vidu mrtvačkog plesa (dance macabre) u kojem se prepozatljivi i bezbrižni ritam i pokret valcera 19. stoljeća rastače, lomi i urla do bola pred nadolazećim katastrofama 20. stoljeća. I upravo tako je taj Ravelov valcer pročitao i ozvučio maestro Uroš Lajovic impresivnom mješavinom suptilnosti i silne energije uz zdušno zalaganje, koncentraciju i srčanost Zagrebačke filharmonije, što je ispraćeno ovacijama zadovoljne publike.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 26. siječnja 2015.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...