Lakoća virtuoznih pasaža

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: dir. Mihnea Ignat, solist: Stefan Milenković, violina, KD Vatroslav Lisinski, 30. siječnja 2015.

  • Stefan Milenković, Mihnea Ignat i Zagrebačka filharmonija

    Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije pružio je u petak 30. siječnja brojnoj publici izniman doživljaj. Bila je to večer glazbe najpoznatijeg norveškog skladatelja Jeana Sibeliusa (1865-1957) s tek dvije velike cikličke skladbe koje je predstavio rumunjski dirigent Mihnea Ignat. U prvome dijelu tog netipičnog, ali zanimljivog programa izveden je Koncert za violinu i orkestar u d-molu, op. 47 s izvanrednim soliston Stefanom Milenkovićem, a u drugome dijelu čuli smo Drugu simfoniju u D-duru, op.43. Obje skladbe nastale su otprilike u isto vrijeme, početkom 20. stoljeća, kada je Sibelius kao tridesetpetogodišnjak putujući Europom upijao svjetske utjecaje, kako bi proširio svoje dotadašnje prioritete prema nacionalnim finskim temama.

    Koncert za violinu i orkestar (1903) je izvanredno uspjelo i često izvođeno djelo klasičnih uzora, koje stavlja svakog interpreta pred velika iskušenja, jer je autor, koji je i sam bio violinist, napisao vrlo zahtjevnu solističku dionicu, ne samo u tehničkom, nego i u umjetničkom pogledu, pravu „odu ljubljenom instrumentu i njegovim mogućnostima“. Rijetki su violinisti kojima uspijeva postići savršenstvo izvedbe tog zahtjevnog remek-djela, a to je u potpunosti uspjelo jedinstvenom majstoru instrumenta nenadmašnom Stefanu Milenkoviću, suptilnom umjetniku koji je već na izvanredno dojmljivom početku djela očarao auditorij.
    Mihnea Ignat, Stefan Milenković i Zagrebačka filharmonija
    Muziciranje Stefana Milenkovića odlikovalo se ljepotom i intenzitetom tona, pjevnošću melodija, uzornim fraziranjem prirodnog daha, čistoćom intonacije, bogatstvom dinamike i lakoćom virtuoznih pasaža, naročito u opojnom plesnom završnom stavku. Dominirao je ne samo u impresivnoj kadenci, nego i u savršenom dosluhu s odličnim orkestrom. Ispraćen je ovacijama te je zadivio puliku i orkestar s još dva dodatka za violinu solo iz opusa Johanna Sebastiana Bacha. Bila je to Allemanda iz Druge Partite i Gigua iz Šeste Partite. Jer, kako je rekao u najavi „Poslije Bacha može biti samo Bach!“

    Maestro Mihnea Ignat (1980), ugledni rumunjski dirigent međunarodne karijere, kojem je ovo bilo drugo ravnanje Zagrebačkom fiharmonijom, odličnom je pratnjom omogućio solistu da njegovo umijeće dođe do punog izražaja, a jednakom je pažnjom, znanjem i sugestijom ravnano i izvedbom Druge simfonije nastale pod utjecajem Sibeliusova boravka u Italiji. Svi istaknuti solisti, pojedine dionice i orkestar u cjelini bili su precizni i sabrani, te su zdušno surađivali s agilnim dirigentom, kako bi ta zahtjevna Sibeliusova glazba, koju nije odmah lako shvatiti, postala bližom i prihvatljivijom.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 1. veljače 2015.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...