Elegancija iznad svega

Aljoša Jurinić, klavir, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 14. siječnja 2015.

  • Aljoša Jurinić, foto: © Vedran Penga

    S obzirom na prosječno malen godišnji broj klavirskih recitala u Zadru – početak nove kalendarske godine s recitalom iznimno talentiranog pijanista Aljoše Jurinića itekako bi mogao obećavati. U klasi mladih hrvatskih zvijezda klasične glazbe poput Srđana Bulata ili Marca Grazianija, i Jurinićeva je biografija prepuna nagrada prikupljenih na prestižnim inzemnim i domaćim natjecanjima te nastupa na važnim glazbenim festivalima. Ovdje ih nije potrebno pobrojavati ili izdvajati – ionako tek potkrepljuju pijanistov zvjezdani status.

    Jurinićev koncert u Zadru jedna je od sitnih kockica u mozaiku izvanrednih glazbenih kreacija umjetnika o kojemu ćemo u budućnosti još mnogo slušati. Večer Chopina (Barkarola u Fis-duru, op. 60, Sonata u h-molu, op. 58 br. 3, Nokturno u Es-duru, op. 55 br. 2 te pet etida iz op. 25) odaje zrelog i samosvjesnog umjetnika s već gotovim stvaralačkim stavom, koji točno zna što želi te kojim će to sredstvima postići. Kao što nije potrebno govoriti o Jurinićevoj biografiji, tako se i njegova besprijekorna tehnika po sebi podrazumijeva: dok se kod većine pijanista koji izvode Chopina slušateljsko uho nerijetko zaustavlja na tome jesu li i u kojoj mjeri uspjeli proraditi škakljiva mjesta, Aljoši Juriniću tehnika služi kao gotovo banalna bagatelle u odnosu na sveukupnost glazbene ideje, obično pomagalo u službi gotovo impresionističkog sjenčanja tekstura i tkanja dugih melodioznih linija. Ima nešto u njegovu izvođačkom pristupu Chopinu što podsjeća na velikog Nikitu Magaloffa, ponajprije u Trećoj sonati: rafiniran i blag dodir tipke u dosluhu s bisernom artikulacijom pasaža; distanciranje od pomodnih interpretacijskih pravaca, ali i od samoga sebe i mogućih vlastitih emotivnih eskapada; perfekcionističko tretiranje dinamičkih ploha i prijelaza, osobito područja nestajućih piana; ponad svega – elegancija.
    Aljoša Jurinić, foto: © Vedran Penga
    No, te asocijacije nipošto se ne mogu svesti na imitaciju nečijeg interpretacijskog stila, nego prije na zajedničke misaone vodilje koje bi mogle biti i potpuna slučajnost, a i rezultat pomnijeg proučavanja uzornog rada rusko-švicarskog umjetnika. U svakom slučaju, to su interpretacije koje iz Chopina izvlače nešto više od uobičajenih romantičarskih rubata. Koncert Aljoše Jurinića sluša se bez daha, bez zamora, u neprestanom iščekivanju i propitivanju što će se sada dogoditi u ovom individualističkom pogledu na kanonski opus. Njegova svirka je istovremeno kontemplativna i dinamična, izuzetno disciplinirana – no s ponekim iznenađujućim obratom gotovo rapsodijskog karaktera, povijesno obaviještena, ali s gotovo futurističkim pogledom čiji dosezi smjeraju izvan mog malog dvorišta. Ta je interpretacija s jedne strane umjetnički posve zaokružena i potpuna, dok s druge strane daje naznake interpreta koji radi na sebi i čiji će se daljnji razvoj pratiti s neskrivenim zanimanjem.

    Aljoša Jurinić odabrao je Chopinove opuse koji o osobi i profilu jednog pijanista otkrivaju sve. Treća sonata i Barkarola dostatni su za općenito stjecanje dobrog mišljenja, a da se Jurinić u završnici umjesto za pet paklenski teških etida odlučio i za poneku lakšu mazurku, preludij ili valcer, dojam o njemu ne bi bio bitnije narušen. Pribroji li se tome da je cijeli koncert odsviran u jednom dahu, bez pauze i s maksimalnom koncentracijom, mnogi je koncertni posjetilac otišao kući s neskrivenim zadovoljstvom.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 8. veljače 2015.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike

najavljujemo...