Visoko umijeće u interpretaciji Lieda

Ciklus Molto cantabile: Uminuće, vječna ljubav, molitva, Krešimir Stražanac, bas-bariton, Danijel Detoni, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 30. siječnja 2015.

  • Krešimir Stražanc, foto: Nada Žgank, imagosloveniae.netVrlo vrijedan i uspješan ciklus Molto cantabile ulazi u treću sezonu. I dalje nam dovodi umjetnike potekle iz naših krajeva o kojima rado saznajemo nešto više. Tako smo ponovno čuli bas-baritona Krešimira Stražanca koji je, uz glasovirsku pratnju Danijela Detonija, priredio Večer Lieda. Diplomant i magistrant Visoke škole za glazbu i izvođačke umjetnosti u Stuttgartu, u kojemu je studirao u razredu Dunje Vejzović i u specijalističkom razredu za Lied Corneliusa Witthoeffta, uspješan sudionik nekoliko međunarodnih pjevačkih natjecanja i premoćni pobjednik na novoutemeljenom Međunarodnom natjecanju Hugo Wolf u Slovenj Gradecu, donedavno sedam godina član Opere u Zürichu, Stražanac je pokazao visoko umijeće u interpretaciji Lieda. Naslovio je koncert Uminuće, vječna ljubav, molitva i odabrao raznolik repertoar solo-pjesme – što na ovim koncertima i očekujemo, iako bih osobno radije slušala jedan cjelovit ciklus.

    Stražanac ima razvijen osjećaj za stil i, iako mlad, dosta iskustva u koncertnom pjevanju pa zna kako mu prilagoditi svoj glas, koji je, usuđujem reći, operni – zamislimo ga npr. kao Don Giovannija! S ukusom vlada dinamičkom skalom i, što je još važnije, osjeća ono što pjeva i time se rukovodi u interpretaciji. Izabrao je Vier ernste Gesänge (Četiri ozbiljne pjesme), op. 121 Johannesa Brahmsa nastale 1896. i posvećene njemačkom slikaru Maxu Klingeru, Tri popijevke za glas i klavir Vatroslava Lisinskog (što valja osobito pohvaliti!), izbor iz ciklusa Neue Dichter Lieben (Nove pjesnikove ljubavi) suvremenog njemačkog skladatelja i pijanista Moritza Eggerta (1965) i Pet Afro-američkih duhovnih pjesama, dakle, gotovo bih rekla, suprotnosti. Osobito je lijepo donio četvrtu Brahmsovu pjesmu Wenn ich mit Menschen und mit Engelszungen redete (Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio), Hvalospjev ljubavi – na tekst iz prve poslanice apostola Pavla Korinćanima iz Novoga Zavjeta).

    Možda je Stražančev glas malo pretežak za virtuoznu pjesmu Lisinskog Ribar na tekst Petra Preradovića, ali dobro pristaje baladi na njemački tekst koji je skadatelj sam napisao, Der Zufluchtsort (Utočište) i popijevci Osamljen na stihove Vladislava Vežića. Pjesme velikog hrvatskog majstora popijevke – a i drugih naših skladatelja koji su njegovali tu vrst umjetničkog izraza – mogle bi, i trebale biti obveznim sastavnim dijelom ovih koncerata.
    Danijel Detoni, arhivska fotografija, foto: www.danijeldetoni.com
    Dok se interpretacija Brahmsa i Lisinskog kretala u okvirima standardnog pristupa poštujući sve zakonitosti interpretacije klasične popijevke, Eggertove su pjesme prštale novinom i upravo oduševile. Tu su Stražanac i njegov izvrstan suradnik, pijanist Danijel Detoni, diplomant Glazbenog sveučilišta Liszt Ferenc u Budimpešti i dobitnik nekoliko uglednih nagrada, došli na svoje. Iskoristili su ne samo svoje neupitno znanje nego i svoj mladenački potencijal kao i svježinu emocija i priredili pravi potpun oduševljavajući umjetnički doživljaj. Nameće se pitanje zašto i drugi mladi a već zreli umjetnici – Stražanac i Detoni rođeni su iste, 1983. godine – na svojim koncertima češće ne posižu za suvremenom glazbom koja je, pretpostavljam, nesporno bliža njihovu senzibilitetu. Oslobođeni kanona interpretacije klasične popijevke (što bi se također moglo osuvremeniti), bez nekih posebnih uzora, tu se posve predaju vlastitom osjećaju glazbe i, ako ga imaju i ako su nadareni, rezultat je prekrasan.

    Kad je riječ o crnačkim duhovnim pjesmama, priznajem, nekako mi Stražančev glas nije za njih idealan. Dopuštam, to je moje mišljenje.

    Ovdje, kao i više puta dosad, valja istaknuti udio Danijela Detonija. Napokon su mladi pijanisti shvatili – a i okolina potvrdila – da umijeće pratnje nimalo ne zaostaje za solističkim. Naravno, nemaju svi mogućnost da, kako se kaže, zajedno dišu, u ovom slučaju s pjevačem, ali kad se to dogodi onda ton klavira postaje dio pjevačeva i to prožimanje donosi najljepše glazbene trenutke, često možda potpunije nego soliranje. Detoni je vrlo autoritativan pijanist ali i uzoran komorni glazbenik pa obje te kvalitete idealno pristaju suradnji s pjevačem u oblikovanju interpretacije koja je doista zajednička.

    Poželimo lijepu budućnost tom mladom ciklusu koji se već afirmirao i stekao brojnu publiku. I još ovakvih koncerata!

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. veljače 2015.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike