Neposrednost i komunikativnost

Kvintet Beltango, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 11. veljače 2015.

  • Kvintet Beltango, foto: © Vedran Penga

    Rijetko se događa da neki koncert toliko napuni Svečanu dvoranu Sveučilišta u Zadru kao što je bio slučaj sa koncertom na kojem je beogradski tango kvintet Beltango doslovno oborio s nogu raznoliku, mnogobrojnu zadarsku publiku. Sjajnu petorku na čelu s osnivačem Aleksandrom Nikolićem (bandoneon) čine pijanistica Ivana Nikolić, gitarist Bogdan Pejić, violinist Vladimir Nikolić i kontrabasist Petar Holik. Kvintet osnovan 1998. godine, dobio je izvrsnu preporuku ni manje ni više nego Daniela Piazzolle, Astorovog sina. Navedimo ovdje tek jednu njegovu rečenicu: „Ponosan sam što postoji ansambl poput Beltanga, koji izvodi glazbu mojeg oca baš onako kako ona treba zvučati.“ I doista, Beltango utjelovljuje sve ono što podrazumijevamo pod prototipom tanga: bila je to večer nabijena strastvenom muzikalnošću koja duboko i pronicljivo zadire u iskonsku srž argentinske nacionalne glazbene baštine. Ovaj sastav osmislio je kreativno-koreografsku večer koja kroz četrnaest skladbi ocrtava povijesni prikaz tanga u njegovoj kompleksnosti: od općih sinonima za tango poput La Cumparsita, El Choclo ili Por Una Cabeza preko milongi i predstavnica Piazzollinog tango nuevo stila do suvremenih sintetizirajućih pravaca u kojima mjesta ima i za spoj tanga i balkanskog melosa.
    Kvintet Beltango, foto: © Vedran Penga
    U pažljivo oblikovanom programu posebno se ističu neposrednost i komunikativnost beogradskog ansambla, kojemu svakako pridonose i Nikolićev verbalni uvod svakoj skladbi, ali i plesni nastupi Aleksandra i Ivane Nikolić. Dakako, svi plesni trenuci pobuđuju oduševljenje publike. Ali kad i ne bi bilo tih komunikacijskih mostova koji su bez obzira na svoju osmišljenost djelovali vrlo neposredno i spontano, te se večeri od prvog takta stvorila izuzetna atmosfera uzajamne naklonosti i strujanja posebne energije između publike i izvođača. A brisanju granica između izvođača i publike na kraju koncerta su pridonijela dva dodatka, u kojima su iz publike istupili članovi zadarskog Tango kluba i plesom uz ansambl dodatno razgalili publiku.

    Članovi ansambla bez sumnje su i kao pojedinci i kao cjelina izvrsni glazbenici. Čistoća i preciznost svakog tona udruženi s besprijekornom izvedbenom tehnikom i suptilnom muzikalnošću koja se zavlači pod kožu, oblikuju izvedbe u kojima niti jedan ton nije prazan, bez glazbenog značenja. Tako bi trebali zvučati svi koncerti, bez obzira na vrstu glazbe: kao koncert u kojem svaki član ansambla besprijekorno odigra svoju ulogu, zna trenutak u kojem će se prirodno i nenametljivo istaknuti kao solist te jednako nenametljivo povući da bi drugom članu prepustio prvenstvo, dok će u tout ensemble zvuku postići najiskrenije jedinstvo. Za to je potrebno duboko razumijevanje glazbe koje se svira, a u Kvintetu Beltango svaki član osim izuzetne glazbene spreme očito mora imati potpunu nutarnju motivaciju i posvećenost.
    Kvintet Beltango, foto: © Vedran Penga
    Upravo stoga koncert Kvinteta Beltango nije još jedna ekskurzija akademski obrazovanih profesionalaca koji se žele kroz iskušavanje glazbe iz privatnih sfera nakratko odmaknuti i odmoriti od klasičnog (poslovnog) repertoara. U povijesti je glazbe iz stvarnog nutarnjeg razumijevanja uvijek proizlazila kreativnost koja modificira prošlo i postojeće da bi stvorila nešto novo; ovdje je tome zoran primjer opsežna Nikolićeva autorska skladba St George and the Dragon kao predstavnik jednog novog i osebujnog pravca tanga – balkango. Uz sve rečeno, uspjeh ovog iznimnog ansambla proizlazi iz nepatvorenosti i uvjerenosti u ono što se radi – a nema publike koja to neće prepoznati i nagraditi. Stoga se nadajmo da ovaj koncert nije prvo i posljednje zadarsko gostovanje izvrsnih Beograđana, te da će i izvan koncertne sezone biti prilike za glazbeno druženje u nekom neformalnijem, opuštenijem okruženju od onog Svečane dvorane Sveučilišta u Zadru.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 28. veljače 2015.
    Kvintet Beltango, foto: © Vedran Penga

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike