Barokne glazbene vojske Vinka Jelića

16. sezona ciklusa Sfumato Zbora Hrvatske radiotelevizije: Opus Vinka Jelića (U vrtlogu Tridesetogodišnjeg rata), dir. Tomislav Fačini, solisti: Ivana Garaj Korpar, Monika Cerovčec, soprani, Martina Borse, alt, Andro Bojanić, Želimir Panić, tenori, Mladen Klepo, bas, Muzej Mimara, Zagreb, 24. veljače 2015.

  • Zbor Hrvatske radiotelevizije na koncertu Opus Vinka Jelića, foto: www.hrt.hr

    Utorak navečer već je dugi niz godina rezerviran za ciklus Sfumato Zbora Hrvatske radiotelevizije. Atrij Muzeja Mimara ovaj put je ugostio ne samo Zbor nego i vrsne instrumentaliste specijalizirane za izvođenje rane glazbe, a okupili su se pod vodstvom maestra Tomislava Fačinija.Zbor HRT-a u svome repertoaru posebno njeguje glazbu ranijih razdoblja, pa čak možemo govoriti o nekoj vrsti specijaliziranosti tog ansambla za izvođenje renesansne i ranobarokne glazbe, jer se na njihovom repertoaru vrlo često nađu hrvatski te najznačajniji svjetski skladatelji ranijih razdoblja. Međutim, Vinko Jelić nije dosad bio zastupljen na koncertima HRT-a koliko neki drugi naši najvažniji predstavnici ranijih glazbenih razdoblja, poput Lukačića, Skjavetića, Šibenčanina ili Uspera. Njegove skladbe dosad smo uglavnom poznavali s relativno zastarjelih snimki i izvedbi koje su u tek najosnovnijim crtama, možda zbog prije dvadesetak godina još uvijek nedostatne razine istraživanja barokne izvedbene prakse, prenijele postojeći notni zapis, pa su skladbe najčešće bile izvođene uz pratnju primjerice samih portativ orgulja ili minimalan prateći instrumentalni sastav.

    Na ovom koncertu, podnaslovljenom U vrtlogu Tridesetogodišnjeg rata, naišli smo međutim na sasvim nov, svjež i suvremen pristup izvedbi, koji prati najnovije trendove u istraživanjima barokne glazbe. Tomislav Fačini pobrinuo se rekonstruirati taj možebitni originalni zvuk, koristeći se uputama samog Vinka Jelića, koje se nalaze upisane u sačuvanim notama, i koje predviđaju određene instrumente, kojima je Jelić, pretpostavlja se i raspolagao u to doba, dok je kao zreo glazbenik već radio u elzaškom Zabernu.
    Vokalni solisti na koncertu Opus Vinka Jelića
    Uzbudljiv naziv U vrtlogu Tridesetogodišnjeg rata, htjeli-ne htjeli, navodi nas da se uživimo u okruženje i prilike malog elzaškog grada početkom 17. stoljeća, tamošnjeg dvora i glazbenog života. Osluškujući glazbu tih udaljenih vremena, na trenutak se poistovjećujemo s tim sviračima i pjevačima, što je bio i sam Jelić, i pitamo se kakvu su glazbu poznavali i koliko su bili različiti u odnosu na nas danas, s nekoliko stoljeća glazbe više, koju imamo u nasljeđu. Želimo osjetiti njihovo oduševljenje za jednostavne ali tada nove i neobične harmonijske poteze, zvučne boje, izlet u nepoznato s monodijom i tzv. seconda prattica, koja je donosila snažne, glazbom prenošene osjećaje, affetti. I ne možemo se ne zapitati, je li ta, nama danas možda efemerna stara komorna crkvena glazba, pjesničke slike i zanosi starih nabožnih i biblijskih tekstova, u ono doba, nekdašnjim pjevačima, značila možda najviše osjećajne uzlete? Zadatak ansambala za ranu glazbu zato nije samo rekonstruirati zvuk rane glazbe, nego i izvornu emociju, oduševljenje i iznenađenje koje je toj glazbi pripadalo u vrijeme kada je ona bila najmodernije glazbeno dostignuće.

    Jelić je u Zabern, mali elzaški grad, današnji francuski Saverne, došao iz Rijeke preko Graza u kojem školovao. Dakle došao je iz neposredne blizine Venecije, tada najvećeg glazbenog centra, gdje je djelovao najveći glazbeni inovator ranog barokna, Claudio Monteverdi. U Zabern je prenio venecijanske utjecaje, onoliko koliko ih je mogao upiti, pirlagodivši se u svom stvaralaštvu, koliko danas to možemo procijeniti, manjoj sredini, a sjajnu i raskošnu novu baroknost glazbe pisane za talijanske bazlike, možda je malo u tonu i ukrasu prilagodio sjevernjačkim crkvama i njihovoj prigušenijoj atmosferi. Je li to samo dojam, nastao iz potrebe da zamislimo kako je mogao izgledati život Vinka Jelića o kojemu danas tako malo znamo, ali čini se da je Zbor HRT-a zajedno s pridruženim glazbenicima uspio obuhvatiti sukus Jelićevog stvaralaštva kao i prostorno-vremenske odrednice njegove Europe, i malog elzaškog grada koji mu je pružao sigurnost i radno mjesto usred ratova koji su harali gotovo cijelog njegovog života.

    U nekim se aspektima Zbor sasvim spontano približio onome što pretpostavljamo da bi bilo povijesno točno. Meko intonirane, blage i skromno kićene vokalne linije, kao da su kroz pjevanje naših pjevača otkrile svoje mediteransko podrijetlo i vedrinu, koju je Jelić uspio sačuvati u glazbi unatoč desetljetnim sukobima katoličkih i protestantskih vojski koji su harali oko njega. Možda ne tako otvoreno kao talijanski suvremenici, ali i Jelić je sebi davao oduška da barokno odrazi novi svijet i promjene oko sebe, a vojske koje su se izmjenjivale na europskim bojištima kao da je pretočio u svoje vojske Parnasa, odnosno u uzbibano i katkada burno tkanje svojih zbirki Parnassia militia, Arion primus i Arion secundus. Te kontraste i glazbene sukobe dobro je iščitao dirigent Tomislav Fačini, donijevši nam šarolik buket različitih mogućih kombinacija sastava, od komornog tamnog zvuka, primjerice u motetu a 4, Cum inducerent, u kombinaciji za alt solo i tri trombona, koji je lijepo otpjevala Martina Borse, do raskošnog i slogom raznolikog velikog duhovnog koncerta Beatus vir, u kojemu su se u različitm kombinacijama izmjenjivali puni polifoni zborski ulomci s pratnjom različitih instrumenata, s primjerice homofonim ili unisonim koralnim strofama.
    Tomislav Fačini, arhivska fotografija
    Svjetlina Jelićeva zvuka otkrila se možda najljepše na ovom koncertu u skladbi Doctor bonus a 2, skladanoj kao svojevrsno nadmetanje, prijateljski pjevački dvoboj dvaju tenora, koji se nadmeću u iznošenju hvala dobrom učitelju Andriji, a besprijekorno su ga izveli tenori Andro Bojanić i Želimir Panić, članovi Zbora HRT-a, koji su prvi put solistički eksponirani na koncertima Sfumato. Za razliku od njih, dvije sopranistice Ivanu Garaj Korpar i Monku Cerovčec vrlo često slušamo u solističkim ulomcima, a svoje kvalitete pokazale su i na ovom koncertu, posebno u živahnom motetu Bone Jesu a 2, iz njegove prve sačuvane zbirke Parnassia milita. Interpretacija dviju sopranistica bila je izrađena i u punom smislu barokna, s puno prave barokne kićenosti i lijepo izvedenih sitnih ukrasa. U motetu a 3, Benedicam Dominum, sopranisticama se pridružio i bas Mladen Klepo, jako lijepa odmjerena baroknog izraza i njegovana tona, a Ivana Garaj Korpar izvela je i solo motet O quam pulchra es.

    Zbor je pokazao raznolikost izraza, od otvorenog ushita, koji je čak mogao biti i naglašeniji u nekim baroku svojstvenim glazbenim slikama zanesene pobožnosti, do finih jednoglasja u unisonim koralnim melodijama. Šarolikost boja Tomislav Fačini postigao je i tako što je za različite motete birao različita zborska sola, desetak različitih glasova kojima su bili prošarani moteti, što je unijelo još više baroknog bogatstva u sveukupni ton koncerta. Ne manje važnu ulogu imali su instrumenti, violine Laure Vadjon i Helge Korbar, koje su se virtuozno iskazale u motetu Bone Jesu. Autentični svijetli barokni ton dali su korneti koje su svirali Krešimir Fabijanić i Friederike Otto, i barokni tromboni, na kojima su bili Ercole Nisini i Kentaro Wada. U sastavu basso continua bili su također vrsni glazbenici: Pavle Zajcev na violončelu, Sven Buić na kontrabasu, Edin Karamazov na lutnji, Pavao Mašić na orguljama i Tomislav Fačini na čembalu.

    Iz ovoga izbora od dvanaest skladbi, za 1, 2, 3 i 4 glasa, uz pratnju ili a cappella, dobili smo dobar uvid u to kako je raskošno Jelićevo stvaralaštvo. Zapravo, zahvaljujući ovoj izvedbi, nismo dobili samo uvid, nego smo doživjeli pravo iznenađenje ljepotom i kvalitetom Jelićeve glazbe, posebno zato što je tako rijetko ili uopće nemamo prilike slušati na koncertima. Upravo zato nadamo se da će ovaj koncert, kao i studijske snimke ovih skladbi koje bi u skoroj budućnosti trebale biti objavljene, biti poticaj i drugim glazbenicima da zavire u Jelićeve sačuvane zbirke, jer prostora za pravo glazbeno uzbuđenje kao i inovativnost u izvodilačkom smislu, u Jelićevim notama ima jako puno.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 28. veljače 2015.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike