S barokom i suvremenom glazbom

61. koncertna sezona Zagrebačkih solista: solist: Pavao Mašić, Hrvatski glazbeni zavod, 18. ožujka 2015.

  • Zagrebački solisti, foto: www.zg-solisti.hr

    Bilo je kao i obično, ili je to očito prešlo u naviku – Zagrebački solisti pretrpavaju programske sadržaje. Ponekad i s nejasnom idejom, ali eto da se navježba i odsvira. Vremena su se možda promijenila, ali navike Zagrebačkih solista nisu, i očito ne namjeravaju. Na koncertu 18. Ožujka Solisti su se sadržajno osvrnuli na literaturu na dva pola – barok i suvremena glazba. Bili su tu i Albinoni i Vivaldi, a potom i jedan od Bachovih sinova – Carl Phipipp Emanuel. U drugom dijelu večeri i upoznavanje baroknim Britancem Charlesom Avisonom. Suvremenu glazbu zastupala je skladba Kukulkan za čembalo i gudački orkestar Ante Kanešaureka i Suita za gudače Franka Bridgea s početka 20. stoljeća. Nije baš najsvježije, ali što je tu je. Izvedba Bridgeove dugočasne, lijepe i nimalo karakteristične Suite bila je hvalevreden pothvat. Jer kada biste inače slušali Suitu Franka Bridgea. O Franku Bridgeu su redoviti posjetitelji koncerata više obaviješteni preko Brittenovih Varijacija na temu njegova učitelja Franka Bridgea. Pravi učo iz sjene i beskrajno koristan u svom povučenom djelovanju! Suitu Franka Braidgea odlikuje temeljito glazbeničko obrazovanje, stanovita filmska slikovitost koja bojama komornog ansambla zaziva more, a uz to ne posjeduje nimalo želje za nekim glazbenim manifestom.
    Pavao Mašić, arhivska fotografija, foto: Dario Njavro, www.hrt.hr
    Barok u vrlo vehementnoj izvedbi je zastupala Sinfonia u G-duru, Si 8 Tomasa Albinonija kao i Koncert za dvije violine, violončelo i gudače u d-molu, op. 3, br. 11, RV 565 iz zbirke L’estro armonico Antonija Vivaldija. Na suvremenim instrumentima svirači se ne štede. Nisu optrećeni najčistijim čitanjima stare glazbe premda poštuju osnovna saznanja. Živahne izvedbe i dodatno jedan konfekcijski barok progovorio je iz Koncerta slabo nam znana Britanca Charlesa Avisona. Solistička zvijezda večeri je bio nezaobilazni Pavao Mašić u teškom brbljanju bez kraja Koncerta za čembalo u G-duru Carla Philippa Emanuela, ambiciozna sina Johanna Sebastiana Bacha. Čembalo doista nema previše koncertne literature, a i ona je uglavnom ograničena na povijesno razdoblje. Relevantna izvedba starih koncerata zato je dobrodošla. Dvojac Knešaurek-Mašić, koji je stalnom aktivnošću zauzeo značajan dio koncertne scene i ovog je puta pokazao važan utjecaj. S jedne strane teško nadmašne čembalističke sposobnosti Pavla Mašića, a s druge je na programu bila i skladba Kukulkan za čembalo i gudački orkestar Ante Knešaureka. Priče o vječno promjenjivoj i gipkoj zmiji iz južnoameričke predaje je samo nadahnuće. U stvarnosti su to tri maštovita stavaka „veselog gmaza“ koja itekako vode računa o postulatima zapadnoeuropske glazbene tradicije.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. ožujka 2015.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike