Svečani umjetnički čin

Metropolitan u Lisinskom: Gioachino Rossini, Žena s jezera (La donna del lago), dir. Michele Mariotti, red. Paul Curran

  • Joyce DiDonato (Elena); The Metropolitan Opera New York: Gioachino Rossini, Žena s jezera (La donna del lago), dir. Michele Mariotti, red. Paul Curran, foto: © Ken Howard Metropolitan OperaBilo bi zanimljvo znati zašto je u Hrvatskoj Rossini vrlo slabo poznat kao skladatelj opere serie. Osim splitskog i riječkog uprizorenja Mojsija i gostovanja s istom operom talijanskog ansambla u Zagrebu te koncertne izvedbe opere Adelaide di Borgogna i dviju, također koncertnih, Guglielma Tella (koji već ulazi u žanr velike opere) cijeli taj prilično važan dio skladateljeva bogatog opusa izmaknuo je zanimanju naših oblikovatelja opernog repertoara koji se, manje više, uvijek kreće u istom krugu. Netko će reći, nemamo pjevača za tu vrstu glazbe, naravno, to je točno, ali jesmo li ih uopće pokušali obrazovati u tom smjeru? Je li se do pojave Majde Radić uopće govorilo o koloraturnom mezzosopranu? Rosinu su uvijek pjevali soprani. A osim Seviljskog brijača i povremenih izvedbi nekih jednočinki te Pepeljuge koja se sramežljivo pojavila tek 1968., i Rossinijeva opera buffa nije bila mnogo bolje sreće. Vjerujem da je Rossini skladatelj kojega bi vrijedilo bolje poznavati, što znači više izvoditi. Da je tome tako najbolje je posvjedočio izvravni prijenos njegove opere Žena s jezera (La donna del lago) iz Metropolitana. Među publikom se mogao čuti komentar: „Kakva lijepa glazba!“ Dodali bismo – i u kakvoj sjajnoj izvedbi, pogotovo dviju pjevačica.
    The Metropolitan Opera New York: Gioachino Rossini, Žena s jezera (La donna del lago), dir. Michele Mariotti, red. Paul Curran, foto: © Ken Howard Metropolitan Opera
    U lipnju 1819. Rossini je skladao operu na libreto svojega napuljskog libretista Andree Leonea Tottole. Pozornost mu je privukla duga poema u šest pjevanja oca povijesnog romana, sir Waltera Scotta (1771-1832), The Lady of the Lake (Dama s jezera), objavljena 1810., koju je upoznao u francuskom prijevodu. Opera je priča o ljubavi Elene i Malcolma, o Rodrigovoj ljubomori, o neuslišanim Ubertovim (koji je u operi prerušeni škotski kralj James V.) nadama, o političkim ratovima, o porazu pobunjenika i o kraljevoj plemenitosti. Tottola je libretu dao naslov La donna del lago (Žena s jezera). Dotad nijedno djelo Waltera Scotta nije bilo prevedeno na talijanski, i tako je Rossini bio prvi skladatelj koji je skladao prema njemu. U operi je sačuvan ugođaj Scottove poeme. U njoj se osjeća gorštački duh koji nagoviješta Guillaumea Tella. U Tellu nije riječ o škotskim planinama, nego o švicarskim Alpama, ali likovi imaju neke zajedničke osobine, a krajolici su, pa prema tome i ugođaji, veoma slični. Cijelo vrijeme čuje se zvuk rogova u daljini. Opera je melodijski vrlo bogata, instrumentacija je profinjena, uporaba instrumenata apartna.
    Joyce DiDonato (Elena); The Metropolitan Opera New York: Gioachino Rossini, Žena s jezera (La donna del lago), dir. Michele Mariotti, red. Paul Curran, foto: © Ken Howard Metropolitan Opera
    Žena s jezera praizvedena je 24. listopada 1819. u Teatru di San Carlo u Napulju pod skladateljevim ravnanjem. Nastupile su najveće napuljske pjevačke zvijezde toga doba. Naslovnu ulogu Elene pjevala je slavna Španjolka Isabella Colbran (1785-1845), buduća skladateljeva supruga. Uberto je bio jedan od najboljih rossinijevskih tenora svih vremena, Giovanni Davide (1790-1864). Rodriga je pjevao njegov vječiti suparnik Andrea Nozzari (1775-1832), petnaest godina stariji od njega, koji je imao jači glas s više snage u nižim položajima i bio tenor baritonalne boje. Prva interpretkinja Malcolma, tzv. uloge en travesti, bila je sjajna kontraaltistica Benedetta Rosmunda Pisaroni Carrara.

    Iako je, prema mnogim mišljenjima, Žena s jezera najprivlačnija Rossinijeva opera seria iz talijanskog razdoblja njegova stvaranja i najromantičnija među njima, publika je na praizvedbi ostala prilično ravnodušna, oduševljenje je izazvao samo završni rondo Elene koji je pjevala miljenica općinstva Isabella Colbran. Daljnje izvedbe imale su sve više uspjeha pa je opera postala popularna u Napulju i drugdje. Na repertoaru San Carla zadržala se dvanaest godina. U prvoj sezoni prikazivanja u milanskoj Scali izvedena je čak 32 puta! Veliki talijanski pjesnik Giacomo Leopardi (1798-1837), nakon što je četiri godine poslije napuljske praizvedbe slušao Ženu s jezera u Teatru Argentina u Rimu, rekao je: „To je čudesna glazba i mogla bi me ganuti do suza da zauvijek nisam izgubio dar plakanja.“
    Daniela Barcellona (Malcolm) i Joyce DiDonato (Elena); The Metropolitan Opera New York: Gioachino Rossini, Žena s jezera (La donna del lago), dir. Michele Mariotti, red. Paul Curran, foto: © Ken Howard Metropolitan Opera
    Prvim uprizorenjem opere Žena s jezera u Metropolitanu ravnao je mladi talijanski dirigent u usponu Michele Mariotti (1979). Rođen u Pesaru, na tamošnjem Konzervatoriju Gioachino Rossini studirao je kompoziciju i od djetinjstva upijao muziku svoga genijalnog sunarodnjaka. I to je vrlo razvidno. Postigao je uzoran protok glazbe u kojoj se harmonično izmjenjuju ljepota dugih fraza bogate melodijske invencije i virtuozne kolorature. Mariotti je pred sobom imao dvije velike majstorice, izvanredne interpretkinje Rossinijeve glazbe, danas možda i najveće u tom fahu u svijetu. Rođene iste, 1969. godine, irsko-američka mezzosopranistica Joyce di Donato (Elena) i talijanska kontraaltistica Daniela Barcellona (Malcolm) bile su upravo savršene, ne samo u suverenom ovladavanju vratolomnim koloraturnim ukrasima nego i u njihovom osmišljavanju te u nadasve muzikalnom fraziranju. One nisu samo s lakoćom pjevale svoje vokalno enormo zahtjevne uloge nego su sa strašću i uvjerljivošću tumačile svoje likove. Vjerujem da bi s njima bio zadovoljan i sam Rossini koji je zazirao od ispraznog virtuoziteta i šetanja po skalama s većom ili manjom brzinom izvođenja kompliciranih ukrasa.

    Obje dame bile su tako savršen spoj umijeća i umjetnosti da su se njihovi muški kolege teško uspijevali othrvati njihovoj magičnoj snazi. Najbolje je to uspjelo mladom američkom tenoru Johnu Osbornu (Rodrigo) – jednom od nekoliko sjajnih američkih rossinijevskih tenora – zahvaljujući ne samo neprijepornom tehničkom vladanju glasom nego i njegovoj lijepoj boji, a i zanimljivosti lika koji je tumačio. Njegov mnogo slavniji protivnik – Uberto – tj. peruanski tenor Juan Diego Flórez također je pjevačko-tehnički besprijekoran ali je njegov glas, možda i zbog čestih izleta u ranoromantični repertoar Donizettija i Bellinija, a pogotovo Verdija (Vojvoda u Rigolettu) za koji nema dovoljno supstance, postao oštar, ne baš ugodan. Pretjerano dojmljiv nije bio ni američki bas Oren Gradus kao Douglas, koji se zadržao u granicama korektnosti.
    Oren Gradus (Duglas d Angus) i Joyce DiDonato (Elena); The Metropolitan Opera New York: Gioachino Rossini, Žena s jezera (La donna del lago), dir. Michele Mariotti, red. Paul Curran, foto: © Ken Howard Metropolitan Opera
    Škotski operni redatelj Paul Curran (1964) uz pomoć scenografa i kostimografa Kevina Knighta i oblikovatelja rasvjete Duane Schuler vjerno je dočarao ugođaj svoje domovne, osobito lijepom upotrebom cijele palete boja pretežito u sivo-plavo zagasitim tonovima, u kontrastu s blagim rumenilom rađanja dana. Malo manje posizanja za čašicom u prizoru u Eleninoj kući ne bi škodilo. Ili je to možda bilo namjerno? Inteligentno pristupivši romantičnoj partituri koja u prvi plan stavlja protagoniste, Curran je diskretno puštao, poglavito svoje dvije heroine, da crpe iz vlastite emotivnosti i njome se rukovode u djelovanju. A kako su obje velike osobnosti glazbene scene a ne samo vrhunske pjevačice, rezultat nije izostao, i dogodio se svečani umjetnički čin koji su upotpunili poslovično odlični metropolitanski zbor i orkestar. Nije li to u konačnici ono najljepše u magiji kazališta?!

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 28. ožujka 2015.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...