Njih šesnaestero

Prigodno predavanje Zlatka Stahuljaka o prinosu obitelji Stahuljak hrvatskoj glazbenoj kulturi, Hrvatski glazbeni zavod, 3. ožujka 2015.

  • Mladen Strahuljak

    U povodu stogodišnjice rođenja orguljaša i skladatelja Mladena Stahuljaka (Zadar, 1914. – Hamburg 1996.) i 40. godišnjice smrti skladatelja Juraja Stahuljaka (Sv. Jana, 16. srpnja 1901. – Zagreb, 8. veljače 1975.), Jurajev sin i Mladenov nećak Zlatko Stahuljak je 3. ožujka u Hrvatskom glazbenom zavodu održao prigodno predavanje podsjetivši na razgranatu hrvatsku obitelj Stahuljak, koja je po brojnosti svojih članova koji su se bavili glazbom treća u Europi (iza obitelji Couperin i Bach) i predstavlja važnu kariku među glazbenicima koji su pridonosili oblikovanju glazbene kulture u Hrvatskoj unatrag više od stotinu godina. Tome je posvetio opsežnu studiju i glazbeni pisac Andrija Tomašek u knjizi Njih šesnaestoro. Obitelj Stahuljak u hrvatskoj glazbi, (Zagreb 2000), a Hrvatska televizija snimila je dokumentarni film Stahuljak, jedna obitelj (2014) scenarista Marije Ramljak i Miljenka Bukovčana i režiji Miljenka Bukovčana.

    Obitelj Stahuljak vuče korijene iz stare slovačke obitelji Stachulak de Jablonka. Jablonka je mjesto blizu poljsko-slovačke granice u Poljskoj na visoravni između Beskida i Visokih Tatri. Široko područje visoravni prema sjeveru sve do Krakova nosilo je svojedobno naziv Bijela Hrvatska, koji se održao sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Obitelj je dobila plemstvo od ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. odnosno Bele III. Jedan njezin pripadnik, Jozef (Josip) se sredinom prve polovine 19. stoljeća doselio u Hrvatsku i tu se obitelj ubrzo pohrvatila.
    Obiteljski klavirski trio: Juraj Stahuljak (klavir), Vlatko Stahuljak (violina) i Vladimir Stahuljak (violončelo)
    Zanimanje za glazbu u obitelji iskazalo se osamdesetih godina 19. stoljeća kada se Ivan Stahuljak (Tenja ili Čepin, 1833. – Bjelovar, 1883.) – vijećnik sudbenog stola u Bjelovaru i gradski zastupnik u Hrvatskom saboru – javno, amaterski njome bavio. Posebno se zanimao za tamburicu, zahvaljujući Paji Kolariću, kojeg je upoznao u Osijeku za vrijeme svog sudačkog službovanja, a tu je svoju ljubav prenio i na svoju djecu. Imao je osamnaestero djece od kojih je sedmero preživjelo. Četvero ih je počelo učiti glazbu u školi Narodnog zemaljskog zavoda, a troje od njih – Avelin, Agata i Dragica – mogli bi se nazvati glazbenim pretečama.

    Prvi glazbenik u obitelji bio je Vladimir (Bjelovar,1876. – Zagreb,1960.) koji je glazbu učio u Zagrebu i Budimpešti. Djelovao je kao učitelj, nastavnik i profesor te osnivao i vodio pjevačke zborove i instrumentalne sastave, sakupljao i obrađivao narodne napjeve (zbirka narodnih običaja, pjesama i plesova iz Štivice u Slavoniji). Stvorio je oko tisuću glazbotvorina: popijevki (U tami, Ne voli me), svjetovnih i crkvenih zborova (Petrinjsko cvijeće, Prelo, Različak, O Isuse poljubljeni), skladbi za glasovir, gudačke i tamburaške sastave te pedagoško-instruktivna djela.

    Njegov mlađi brat Milan (Bjelovar,1878. – Zagreb,1962.) završio je studij klasičnih jezika u Zagrebu i učio glazbu u Hrvatskom glazbenom zavodu. Bio je profesor latinskog i grčkog jezika, a titulu doktora znanosti stekao je raspravom Psihologija novca. Kao glazbenik osnivao je i vodio đačke i tamburaške zborove amaterskih društava. Zanimljivo je da je u tamburaški sastav uveo instrument čelović, njegov vlastiti izum, te stvorio oko tri stotine skladbi za tambure i objavio mnogobrojne rasprave o tamburaškoj glazbi i nešto pedagoških radova.

    Juraj StrahuljakVladimirov sin Juraj (1901-1975) bio je srednjoškolski profesor povijesti i zemljopisa, orguljaš, zborovođa, koncertni pratilac i skladatelj. Glazbene discipline pjevanje i skladanje učio je na Konzervatoriju HGZ-a. Stvorio je oko stotinu skladbi: popijevke (Sanje, Sve utaman, ciklusi Dani srca i kajanja, Bolesna djevojka) glasovirske (Jedan dan iz života), komorne (dva gudačka kvarteta, dva klavirska tria, Sonata za violinu i klavir, a iz ciklus Vlatko, dva klavirska kvinteta, Sonata za violončelo i klavir), crkvene (mise, ofertoriji, Misa misterij) i glazbeno-scenska djela (opera Ris-kolo ili Vražji krug).

    Iako se glazbom nije bavio profesionalno, mlađi Jurajev brat Vlatko (Sveta Jana 1903. – Bjelovar, 1930.) postigao je valjano glazbeno obrazovanje u Hrvatskom glazbenom zavodu, ali zbog tragične prerane smrti skladao je tek petnaest djela za glasovir, pjevanje i glazbu za dramolet. Još jedan Vladimirov sin, Mladen (Zadar, 1914. – Hamburg 1996.) bio je glazbenik, i to prvi u obitelji kojem je glazba bila jedino zanimanje. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu stekao je tri diplome – iz orgulja, kompozicije i teoretskih predmeta, a usavršavao se kod skladatelja Johanna Nepomuka Davida te orguljaša, dirigenta i skladatelja Güntera Ramina u Leipzigu. Bio je istaknuti orguljaš, violončelist u orkestru, zborski dirigent, koncertni pratilac, glazbeni pedagog i skladatelj. Djelovao je u Zagrebu, Mostaru i Sarajevu, gdje je bio i urednik na radiju i zborovođa u kazalištu. Skladao je popijevke (ciklus Hamza), djela za zborove (Madrigali za dječji zbor) , mise, orkestralna, komorna (sonate za violinu, violu i violončelo solo), glasovirska i djela za orgulje (sonate, Koralne predigre, Invencije).

    Milanov sin Dubravko (Zagreb,1920. – Karlovac,1988.) završio je studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je operni korepetitor u Zagrebu i Osijeku te profesor na glazbenim školama u Osijeku i Karlovcu. U Karlovcu je bio zborovođa, dirigent Gradskog orkestra, glazbeni kritičar i suradnik tamošnjeg radija. Autor je orkestralnih, komornih i djela za instrumente solo, popijevki (ciklusi Venecija, Gogo, Majka), zborova, kantata i triju opera (Jasna). Njegova kći Andrea (Karlovac 1965) krenula je očevim stopama te je diplomirala na Teoretskom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu. Devet godina bila je nastavnica, a potom se zaposlila u Uredu za prosvjetu, kulturu, informiranje, sport i tehničku kulturu Karlovačke županije kao savjetnica za kulturu.
    Višnja Stahuljak
    Jurajeva kći Višnja (Zagreb, 1926.-2011.) diplomirala je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavala se u Rimu. Bila je nastavnica pjevanja i voditeljica opernog studija na Glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu. Kao istaknuta hrvatska književnica napisala je više djela intimne i pejsažne lirike (Žuti ljiljan, Bolovi poklonjeni usput, Kristalna ruda svemira) lirske i fantastične proze (Zmijska koža, Vrijeme koje ne može prestati, Pustolovka, Čarobnjak, Močvarni lovac, Zlatna vuga) i knjigu autobiografskih Sjećanja. Za svoj je životni književnički rad nagrađena visokom nagradom Hrvatskog društva književnika Ksaver Šandor Đalski i Nagradom grada Zagreba.

    Zlatko StahuljakJurajev sin Zlatko (Zagreb, 1933) je uz etnologiju i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu diplomirao i violu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te se usavršavao u Pragu, Firenzi i Rimu. Bio je solo-violist opernog orkestra, direktor opere i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, član žirija na 44 međunarodna natjecanja. Bio je izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i honorarni docent na Akademiji muzičkih umetnosti u Beogradu i na Akademiji za glazbo u Ljubljani. Predsjednik je organizacije Međunarodnog violinističkog natjecanja Vaclav Huml. Od 1992. do umirovljenja 1998. boravio je u Pragu kao izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske. Član je Družbe Braća Hrvatskog Zmaja (Zmaj bjelovarski VI) i Viteškog reda Sv. Vaclava (Češka republika). Nastupao je kao solist, komorni glazbenik (Klavirski kvartet Hrvatskog narodnog kazališta) i predavač u domovini i inozemstvu, a bavi se i glazbenom publicistikom. Nositelj je triju visokih državnih i triju čeških odličja.

    U glazbeničku obitelj Stahuljak pridošle su i četiri pjevačice. Vladimir je bio oženjen sopranisticom i opernom solisticom Paulom r. Huber (Krapina 1880. – Zagreb 1932.), Mladenova supruga Branka r. Dugan (Zagreb, 1920. – Hamburg, 1993.) i Zlatkova supruga Ivanka r. von Althaller (Zagreb, 1945.) stekle su diplome pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Branka je bila pjevački pedagog i solistica u Sarajevu, a Ivanka je bila povremena solistica i stalna članica Mješovitog pjevačkog zbora HRT-a. Branka i četvrta pridošla, Zlata r. Galović (Zagreb 1907- 1997, supruga Ive Stahuljaka, nećaka Vladimira, bile su također stalne članice pjevačkog Zbora Radio Zagreba.
    Ivanka Stahuljak
    Ivanka Stahuljak je zajedno sa suprugovom aktivnošću na dužnosti veleposlanika RH u Pragu uz brigu o obitelji s dvoje djece, sudjelovala u društvenoj djelatnosti veleposlanstva, koja je u službi reprezentativnog značaja uključivala pjevačke nastupe na koncertima u veleposlanstvu, te u praškim koncertnim dvoranama i na humanitarnim i kućnim koncertima, uz suradnju istaknutih čeških glazbenika violinista Josefa Suka i Jana Talicha, pijanista Jana Panenke i Kvite Bylinske, te Trija Kubelik. Nakon povratka iz diplomacije nastavlja s koncertnom djelatnošću u Hrvatskoj, Češkoj, Njemačkoj i Mađarskoj s koncertnim programima komorne glazbe uz pratnju orgulja ili glasovira. Uz pjevanje bavi se i humanitarnom djelatnošću od 1997. koja obuhvaća djecu iz dječjih domova u Hrvatskoj, Češkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Slovačkoj, temeljem organiziranja programa zajedničkih druženja tijekom ljetnih i zimskih praznika, a uz to i iniciranjem i organiziranjem međunarodnih konferencija voditelja ustanova u spomenutim zemljama, prvenstveno u Zagrebu, gdje su održana već dva takva događanja, a u 2015. planiran je i treći.

    Na kraju tog niza je Dražen Stahuljak (Klanjec, 1934.), sin Avelinova sina Ivana, koji se nakon srednje glazbene škole Muzičke akademije u Zagrebu posvetio zabavnoj glazbi i jazzu kao vrstan klarinetist, saksofonist, skladatelj i aranžer u raznim zabavnim orkestrima u domovini i inozemstvu.Od 1958. do 1994. boravio je u Boliviji, u Cochabambi, gdje je osnovao combo Jazz international band i Dražen´s Band, podučavao klarinet, svirao klavir i bio glazbeni direktor predstava Tra-la-la i Three Pennies Opera. Od 1995. živi u Sjedinjenim Državama, odnedavna kao američki državljanin.

    Time je lanac hrvatskih skladatelja iz brojne obitelji Stahuljak zatvoren, jer više nema nasljednika koji bi se bavili profesionalno glazbom. Kod spomenutih šesnaestero skladatelja, uvijek je prevladavala potreba za bavljenjem glazbom unatoč raznorodnim zanimanjima kod većine. Bilo bi međutim vrijedno na temelju spomenute knjige Njih šesnaestoro. Obitelj Stahuljak u hrvatskoj glazbi Andrije Tomašeka i dokumentarnog filma (DVD) HRT-a Stahuljak, jedna obitelj (2014) Marije Ramljak i Miljenka Bukovčana proširiti, produbiti i procijeniti spoznaje o cjelokupnom doprinosu obitelji Stahuljak hrvatskoj (glazbenoj) kulturi.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 13. travnja 2015.

Piše:

Višnja
Požgaj

eseji