Planina i grom

28. Muzički biennale Zagreb, 18. – 25. travnja 2015.: Finale natjecanja 5-Minute Opera, Festivalski ansambl, dir. Saša Britvić, solisti: Monika Cerovčec, sopran, Krešimir Stražanac, bas-bariton, Hrvatski glazbeni zavod, 21. travnja 2015.

  • Finale natjecanja 5-Minute Opera: Saša Britvić, Monika Cerovčec, Krešimir Stražanac i Festivalski ansambl

    Vrlo domišljatom, s posljedicom najvećeg broja praizvedbi po koncertu na 28. Muzičkom biennalu Zagreb, pokazala se ideja vodstva Biennala o opernom natječaju raspisanom početkom lipnja prošle godine i odaslanom u svijet. A ono što se vratilo iz svijeta bio je veliki niz novih djela, malih opera. Jer riječ je bila o natječaju za kratku formu, kratku operu u trajanju od svega pet minuta, koja svojim oblikom, i raznim drugim odrednicama mora odgovarati nekim zadatostima opernog žanra. Natječaj naziva 5-Minute Opera, koji je tekao u nekoliko faza, svoj krajnji rezultat imao je u odličnom, vrlo atraktivnom, uzbudljivom biennalskom koncertu, svakako jednom od vrhunaca ovogodišnjeg 28. po redu Muzičkog biennala Zagreb.

    Deset opera ušlo je u posljednji krug natjecanja, nakon izlučnog kruga u koji je ušlo čak osamdeset mini-opera, svojevrsnih zametaka onoga što je krajnji cilj natjecanja, a taj krajnji cilj zapravo nas čeka tek za dvije godine, na novom Biennalu. Ideja vodstva Biennala bila je dakle privući što veći broj skladatelja, dobiti time zanimljiv program, sastavljen isključivo od novih skladbi iz pera novih, većinom mladih, skladateljskih imena te na kraju pronaći onoga koji će si pobjedom osigurati narudžbu za veliku novu operu, koja će se praizvesti na novom, 29. Muzičkom biennalu u proljeće 2017. godine. Dakle, dio budućnosti već znamo, možemo u nju zaviriti, jer poznato nam je jedno ime, ime autorice nove opere na sljedećem Biennalu.

    Da krenemo otpočetka. deset novih malih opera dočekalo je, kako se to na ovome Biennalu nekim sretnim čudom, naklonošću viših sila, ili možda trudom organizatora i promicanjem programa pred različitim profilima moguće publike, ne jednom dogodilo, mnoštvo zainteresiranih koji su prepunili dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda. A njih, s druge strane, dočekao je uzbudljiv zadatak sudjelovanja u odluci o tome tko će nagradu dobiti, koja će opera pobijediti. Nije to mala stvar, jer taj potez organizatora osigurao je pozornost, interes i sveprisutan osjećaj sudjelovanja i živosti, i na pozornici i u publici. Odlična atmosfera pratila je taj u niz poredan izbor malih opera, od kojih su neke više neke manje uspjele, ali nijedna, iako nisu sve mogle ući u pobjedničku završnicu, nije dočekana ravnodušno. Nemali dio zasluga imaju izvođači – dvoje odličnih pjevača, sopranistica Monika Cerovčec i bariton Krešimir Stražanac i uz njih ansambl, u propisanom instrumentariju, Lovre Lučić, klarinet, Istvan Matay, fagot, Ivan Đuzel, truba, Nicolas Sinković i Filip Merčep, udaraljke, Filip Fak, klavir, Dunja Bontek, violina, Lucija Brnadić, viola i Petra Kušan, violončelo, svi pod ravnanjem dirigenta Saše Britvića.
    Finale natjecanja 5-Minute Opera; foto: MBZ
    Žiri koji je odabrao ovih deset od prvotnoga mnoštva, napravio je dobar posao – jer svih deset finalista zaokupilo je pozornost publike, i kako se kasnije pokazalo dobilo određeni broj glasova. Postavljene abecednim redom na početku su se našle dvije opere zvuka bliskog poimanju avangardnog pisanja, klasično posebno prva Traum Magnusa Bunnskoga, s krajnje isprekidanim tijekom situacije, usitnjenim živčanim radom instrumenata i glasova, s pretjeranim iskorištavanjem vokalnih mogućnosti, barem na ovih pet minuta, primjerica ekstremnih falseta skladanih za bariton. Isto je puno toga u pet minuta, premda pokazujući nešto francuske mekoće u instrumentaciji, pokušao ugurati i drugi skladatelj Romain Corbisier, u svom petminutnom iskušenju, tj. operi naziva Tentation, pa smo i kod njega slušali, doduše izvrsnog i izvedbi predanog Krešimira Stražanca, kako pjeva u drečavom falsetnom registru. U odnosu na prve dvije, treća opera Dasha's Sense of Pride Pettera Ekmana, donijela je nešto blaži ali ne dovoljno osobit zvuk, bez ideje koja je dovoljno originalna da bi nam se zavukla u pamćenje.

    Ni Nemezin praznik (The Feast of Nemesis), nije ostavio puno bolji dojam. Premda zabavnog libreta, pomalo mrzovoljnog dijaloga engleske dame i njezinog nećaka, koji je napisao hrvatski autor, Trpimir Matasović, glazba kanadske skladateljice hrvatskog podrijetla, Margarete Jerić, nije popunila riječi nekom zanimljivom glazbenom idejom. Jedna od najpjevnijih, vokalno najopernijih sudionica natjecanja bila je opera Kevina Juillerata – Souvenirs de Berlin. Premda nije bilo neke očite razlike u glazbenoj karakterizaciji likova ovdje se dobila opernost u slikovitosti instrumentacije, mekoći linija, koja sadrži nešto od melankoličnosti naslova.

    Naredna opera Kochawaya, naslova koji ako nemate libreto pred sobom teško može nešto značiti, ali dovoljno je neobičan da bude operni – to je opera poljske skladateljice Martyne Kosecke, i to je pobjednica, koja je pobijedila s glasom publike koji je presudio u glasovim podijeljenog žirija. Kochawaya od prvog tona, postiže opernu atmosferu, slika pomalo opasnu situaciju, škriputavom deskriptivnom instrumentacijom, zvučeći posve kazališno. Iz nje se izdižu neobične, znakovite vokalne misli, misli jednog psića, Kochawaye, koji izgubljen, pronalazi za razgovor raspoložene strašne prirodne elemente, planinu i grom. Nekom dubinom, možda zbog simpatičnog lika psića Kochawaye, ali i zbog dobre glazbe, posebno izvrsne instrumentacije, i ponovno odlične izvedbe, u ovoj operi u prvom planu sopranistice Monike Cerovčec, mnogi su se u publici odlučili dati svoj glas ovoj operi, tako da ćemo za dvije godine na Biennalu slušati i gledati praizvedbu opere poljske skladateljice.
    Finale natjecanja 5-Minute Opera: Saša Britvić, Monika Cerovčec, Krešimir Stražanac i Festivalski ansambl, foto: MBZ
    I sljedeća opera, Dramaturgie d'une Passion Stevena Prengelsa, svojim postupkom ogoljenja teksta, ponavljanjem dviju replika u različitim govorenim i pjevanim intonacijama, postigla je određenu izmjenu raspoloženja i napetosti, i zbog toga privukla i publiku i žiri, i postala drugonagrađenom operom, a njezin će skladatelj po narudžbi Biennala, za 2017. godinu dobiti praizvedbu orkestralne skladbe. Opera L'Hypnose Gillisa Sacréa uspjela je donekle dramski tretirati odnos između oca i kćeri, ali glazbeni dojam ostao je donekle nejasan. Sljedeća pak opera nosila je neku talijansku opernu gestu, možda daleki, jako daleki odjek Puccinijevih dueta, recitativa, ali se razlila u nekom trenutku i pomalo monotono ispunila svojih pet minuta, opera je to Juana Maríje Solarea Dear Mr. Millionaire. I posljednja u nizu bila je opera Line Tonije, Fear&(s) the Love, pomalo iritantnog tona, ponovno s jako ekstremno i zamorno skladanim vokalima, klavirom koji je prekrio ostatak instrumentacije.

    Za cjelokupan uspjeh operne večeri zaslužni su velikim dijelom izvođači, dvoje pjevača koje je na sebe preuzelo zahtjevnu i vrlo odgovornu ulogu predstavljanja novih djela, o kojima je dijelom i ovisio izbor najbolje skladbe: Monika Cerovčec pokazala je veliku agilnost, prilagodljivost, lijepu prirodnu boju glasa, i opuštenost u izvedbi koja je pomogla i onoj glazbi koja nam možda i nije najbolje odgovarala. Isto tako i bariton Krešimir Stražanac, vrlo angažiran, i on glasa koji se može prilagoditi najluđim zahtjevima skladatelja, pa i skokovima od skoro dvije oktave, s nerijetkim pjevanjem u falsetu i slično. Instrumentalisti isto tako odlični, složni, vrlo vješti u izvođenju često nestandardnih artikulacija tona, i svi zajedno pod koncentriranim i vrlo poticajnim vodstvom maestra Saše Britvića.

    Pobjednička Kochawaya Martyne Kosecke s pravom je osvojila nagradu publike i žirija. Uz drugonagrađenu operu Dramaturgija jedne strasti Stevena Prengelsa, s narudžbom za orkestralnu skladbu, treću nagradu dobile su dvije opere, čiji će skladatelji za sljedeći Biennale napisati komorne skladbe. To su Kevin Juillerat, s operom Sjećanja na Berlin, te skladateljica Lina Tonia, s operom Fear&(s) the Love.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 27. travnja 2015.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...