Bogate boje simfonijskog orkestra

28. Muzički biennale Zagreb, 18. – 25. travnja 2015.: Slovenska filharmonija, dir. Nikša Bareza, dirigent, solisti: Eric Aubier i Vedran Kocelj, trube, Velika dvorana KD Vatroslav Lisinski, 19. travnja 2015.

  • Eric Aubier, Nikša Bareza, Vedran Kocelj i Slovenska filharmonija, foto: MBZ

    Među malobrojnim orkestrima koji nastupaju na ovogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb, uz domicilni Simfonijski orkestar HRT-a i Zagrebačku filharmoniju, gostovala je Slovenska filharmonija u Velikoj dvorani KD Lisinski. Svakako je u današnjoj situaciji potpuno razumljivo da su orkestarska gostovanja rijetka jer je to i najskuplje organizatorima čak i uz institucionalnu pomoć. Ipak je Ljubljana najbiliže i sve se može odvijati u jednom danu, tu je i danas toliko isticana regionalna suradnja, a ponajviše je sigurno da je s odličnim iskustvima Slovenska filharmonija sa svojom kvalitetom solidna srednjoeuropskog orkestra uvijek dobar partner i dobrodošao gost.

    Kao uljuđen gost Slovenska filharmonija na program je uvrstila i dva znana i atraktivna djela hrvatskih autora te pozvala maestra Nikšu Barezu. Bila je to Mageia Milka Kelemena i Wondeful Monster of Time Dubravka Detonija. Predstavila je i mladu slovensku skladateljicu Ninu Šenk čiji glazbeni svijet odjeka – Echo I i II – zaslužuje svaku pažnju. Solistička iskušenja došla su za dva trubača u iznimno zahtjevnom koncertu Chute d'étoiles (Padanje zvijezda) Mathiasa Pintschera, a orkestralna skladba velikog zamaha poput simfonijske pjeme Rocaná Unsuka China zaokružila je odlično i savjesno pripremljenu večer.
    Slovenska filharmonija, foto: MBZ
    Kelemenova Mageia od nastanka 1977. godine postala već gotovo repertoarno djelo. Njezina bogati orkestralni kolorit bujne udaraljkaške sekcije i ponavljajuće strukture u vrlo odjerenom trajanju čine atraktivnom i slušateljima još danas u 21. stoljeću uporno nesviklih i na ono prošlo. Zagledani u takozvane glazbe ugodne uhu u čije slušanje vječnim ponavljanjem ne treba uložiti trunku napora nego udobno razmišljati o repertoaru za sutrašnji ručak, neugodno su preskočili koncert iz pretplate pa je Dvorana Lisinski okupila jedva dvjestotinjak ljudi. Jedna skupinica je ipak svojim upornim pljeskom nastojala osvjetlati obraz toliko očitoj bijenalskoj sramoti koja se ponajmanje odnosi na izbor djela.

    Jednostavne ishodišne čestice Detonijeva Prekrasnog čudovišta vremena neprestano se majstorski kovitlaju nadasve maštovito mijenjajući njegovu percepciju i razmijevanje. Dva sveska Odjeka, Echo I i II Nine Šenk za bogato opremljen simfonijski orkestar ima literarni ishod u dječjim pričama njemačkog pisca Michaela Endea. Njihov nadrealizam uputio je Ninu Šenk da stvori bogato izmaštani glazbeni orkestralni svijet trajnih odjeka koji efikasno uvlače sluatelja u njihov svijet. Znalački pisani Odjeci postaju oglednom skladbom nadarene mlade autorice. Pravu eksploziju trubačkog virtuoziteta iskazali su u Vedran Kocelj i Eric Aubier u koncertnoj skladbi za dvije trube i orkestar Chute d'étoiles (Padanje zvijezda) Mathiasa Pintschera. Sve moguće i nemoguće tehnike sviranja su iskorištene od šupljeg zvuka nalik dahu do vrtoglavih pasaža u dijalogu dviju truba potpomognutih razvijenim orkestralnim slogom. Od daha truba do njihova punog sjaja zvijezde padaju sve glasnije i opipiljivije. sve do ekplozije. Skladba je doslovno namijenjena ponajboljim instrumentalistima, a u njoj su se Kocelj i Aubier iskazali u punom zvjezdanom sjaju. I na kraju Rocaná (Soba svjetla na sanskrtu) Unsuka China, korejskog skladatelja s berlinskom adresom. U svojoj orkestralnoj poemi Chin je proklamirani prijevod svjetlosnih valova u zvučne ostvario u vrlo intezivnoj skladbi širokog zamaha i zasićenih orkestralnih boja.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 27. travnja 2015.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike