Konac djelo krasi

Metropolitan u Lisinskom: Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana / Ruggero Leoncavallo I pagliacci, dir. Fabio Luisi, red. David McVicar

  • Eva-Maria Westbroek (Santuzza), Marcelo Alvarez (Turiddu); The Metropolitan Opera, New York: Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana, dir. Fabio Luisi, red. David McVicar, foto: Cory Weaver / Metropolitan Opera

    Kraj ove sezone ciklusa Metropolitan u Lisinskom bio je dostojan najboljih opernih produkcija koje smo do sada u njemu gledali i slušali. Najteže je prikazati najpopularnija operna djela koja poznajemo u mnogim izvedbama i prema kojima već imamo formiran vlastiti stav. Samo doista veliki mogu u tom općepoznatom kozmosu pronaći svoju zvijezdu. A to je uspjelo ponajprije redatelju Davidu McVicaru (1966) i tumaču Turiddua i Canija Marcelu Álvarezu. Glasoviti škotski redatelj ne upušta se u eksperimente a donosi novo. Gotovo potpuno crna i stroga Cavalleria, skoro uvijek ograđena svjetlom voštanica, bila je sušta suprotnost razigranim Pagliaccima u kojima nije bilo kraja maštovitim rješenjima, pogotovo u prizoru komedije. McVicar je točno osjetio razliku između izravnosti Mascagnijeva djela i slojevitosti Leoncavallova, a s njim su u vizualnoj komponenti uspješno surađivali scenograf Rae Smith, kostimograf Moritz Junge, koreograf Andrew George i oblikovateljica rasvjete Paule Constable, a svojim je savjetima pomogao konzultant za vodvilj Emil Wolk.
    George Gagnidze (Alfio); The Metropolitan Opera, New York: Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana, dir. Fabio Luisi, red. David McVicar, foto: Cory Weaver / Metropolitan Opera
    Cavalleria je već u početku određena i ta se crna nit ne prekida ni u Lolinoj pjesmi niti u Turidduovoj napitnici. Stalno prisutna Santuzza, bilo kao sudionik radnje ili promatrač, nosi tu ideju. Nizozemska sopranistica Eva Maria Westbroek (1970) interpretativno je udovoljila zahtjevima uloge ali vokalno jedva da je s njom došla do kraja. Njezin glas izgubio je na fokusiranosti tona a nema više ni dovoljno snage da se uhvati ukoštac sa zahtjevima uloge koja u ovom trenutku nadilazi njezine fizičke mogućnosti. A nije ih uspjela ni ravnomjerno rasporediti.
    Marcelo Alvarez (Canio); The Metropolitan Opera, New York: Ruggero Leoncavallo I pagliacci, dir. Fabio Luisi, red. David McVicar, foto: Cory Weaver / Metropolitan Opera
    Za razliku od nje argentinski tenor Marcelo Álvarez (1962), danas nedvojbeno prvi svjetski tenor u talijanskom repertoaru, blistao je u punom sjaju. Taj inteligentan i muzikalan pjevač besprijekorne vokalne tehnike, prelijepa bogata senzualnog glasa, duboke emotivnosti i velike izražajnosti vodio je svoje Turiddua i Canija, svakoga na svoj način, upravo magistralno. Kao Turiddu bio je lakomislen seoski mladić koji tek u skorom susretu s prijetećom smrću postaje svjestan što je učinio, zla koje je nanio. Kao Canio bio je zreo čovjek kojega život nije mazio ali je u sivoj svakidašnjici egzistencije putujućih komedijaša zadržao ponos i dostojanstvo. Turiddu se poigrava čašću (kako se ona shvaća na Siciliji), a Canio postaje njezina žrtva. Samo se umjetnik takva formata može tijekom večeri tako preobraziti. Dok Santuzza Eve Marie Westbroek nije bila na njegovoj razini, američka sopranistica Patricia Racette (1965) je vrhunski rutinirano prikazala Neddu, premda bismo u nekim trenucima poželjeli malo više unutarnje emocije.

    Svakako su pjevači bili bolji dio solističkog ansambla. Uz spomenutog veličanstvenog Álvareza valja spomenuti i gruzijskog baritona Georgea Gagnidzea (1970) koji je s lakoćom svladao neugodnu dionicu Alfija u Cavalleriji da bi odlično otpjevanim prologom i cjelokupnom realizacijom složenijeg lika Tonija u Pagliaccima bio dostojan Álvarezov suigrač. Mladi bariton Lucas Meachem kao Silvio počeo je pomalo plašljivo ali se poslije raspjevao i istaknuo ljepotu fraza kojima ta uloga upravo obiluje. I Beppe je imao vrsnog tumača u tenoru Andrewu Stensonu. Solistice u manjim ulogama u Cavalleriji bile su različita dometa. Jane Bunnell bila je u svakom smislu izvrsna majka Lucia, dok je Ginger Costa-Jackson potvrdila kako nije lako naći dobru Lolu ma kako nevelika ta uloga bila.
    George Gagnidze (Tonio), Patricia Racette (Nedda); The Metropolitan Opera, New York: Ruggero Leoncavallo I pagliacci, dir. Fabio Luisi, red. David McVicar, foto: Cory Weaver/Metropolitan Opera
    Bila je to, dakle, muška solistička predstava. A takav je bio i zbor (zborovođa Donald Palumbo) s osjetno boljim muškim dijelom. Ženski nije imao dovoljno zvonkosti, a ni u cjelini domet zbora nije bio kao npr. u Trojancima kad nas je ostavio bez daha. Manirom iskusnog dirigenta koji dobro zna što hoće i to uspijeva postići, prvi dirigent Metropolitana, talijanski maestro Fabio Luisi (1959) vodio je predstavu u kojoj veristički akcenti nikada nisu išli nauštrb čiste ljepote i smisla glazbe. Nije bilo pretjerivanja u koja se u takvoj glazbi lako može okliznuti, tonska slika bila je iznimno čista, zaobljena i pregledna. Odličan metropolitanov orkestar doista je pokazao svu svoju raskoš muziciranja i sjaj zvuka, a dirigent majstorsko ovladavanje partiturom.

    Nakon pjevačkog savršenstva dviju protagonistica u virtuoznoj partituri davnih dana, Rossinijevoj Ženi s jezera, ovi veristički blizanci u sjajnoj izvedbi vrhunskog ansambla pokazali su u punoj mjeri zvučno bogatstvo ostvarenja novijeg datuma koje svojom osvajajućom svježinom i izravnošću do danas nije nadmašeno. Doista, konac djelo krasi.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 19. svibnja 2015.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...