Tri (pre)duga sata

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Opéra Comique, Pariz (u sklopu Festivala francuske kulture u Hrvatskoj Rendez-vous): Claude Debussy, Pelléas i Mélisande, dir. Pascal Rophé, red. Stéphane Braunschweig

  • Hrvatsko narodno kazalite u Zagrebu i Opéra Comique, Pariz (u sklopu Festivala francuske kulture u hrvatskoj Rendez-vouz): Claude Debussy, Pélleas i Mélisande, dir. Pascal Rophé, red. Stéphane Braunschweig

    Adekvatan izraz i ton francuskog teksta preslikan u glazbi, bio je izazov kojemu je Debussy želio odgovoriti u operi Pelléas i Mélisande, gotovo trosatnoj partituri ispunjenoj gustim paučinama i sivkastim izmaglicama njegova impresionističkog skladateljskog jezika, prilagođenog u ovoj operi libretu koji je napisao sam Debussy prema drami Mauricea Maeterlincka, koji bivajući u momentima gotovo iritantan, ne daje nikakva odgovora nego se vrti u krug, ili bolje reći trokut, ljubavni i do kraja nerazjašnjeni trokut između troje glavnih likova, od kojih se treći lik, Golaud, iako bi možda trebao, ne pojavljuje u naslovu opere. Onaj koji nakon tri sata slušanja ili gledanja ovog Debussyjeva djela traži i očekuje neka rješenja, neke tenzije i katarze glazbene i libretističke, kao u većini opera, pa čak i onih 20. stoljeća, koje unatoč raznim odstupanjima od tradicije, ipak u sebi sadrži neke osnove kazališne i glazbene dramaturgije – neće ih naći.

    Hrvatsko narodno kazalite u Zagrebu i Opéra Comique, Pariz (u sklopu Festivala francuske kulture u hrvatskoj Rendez-vouz): Claude Debussy, Pélleas i Mélisande, dir. Pascal Rophé, red. Stéphane BraunschweigJednobojnost, istost, trajanje, to je ono što dominira u ovoj operi, a ono možda blago talasanje u partituri sveprisutne vode, ubrzo se smiri kao da ga nije ni bilo, i vrati u mirno, neprozirno, gotovo neživo stanje. Glazba ove opere, u prvom redu zbog spoja s libretom (dakle moramo operu gledati pomalo izdvojeno iz ostatka Debussyjeva opusa), traži ako ne i crpi iz publike golemu energiju, koncentraciju, a pravo prepuštanje i uživanje u njoj bilo bi moguće jedino u idealnim uvjetima, koji se nisu dogodili u zagrebačkom HNK-u. Iako postoje i duže, i radnjom, odnosnima među likovima, i glazbenom materijom puno kompleksnije opere, poput Wagnerovih četverosatnih ili peterosatnih i duljih djela, te opere u sebi nose pravu opernost, raznolikost ne čak radnje, akcije, nego duševnih stanja. Kod Debussyja događa se stalno prekrasna glazba, ali ona je u sprezi s libretom odnosno likovima i odnosima koji su monotoni, nekad iritantni, nerazložni, s dijalozima ili monolozima koji su razvučeni, s mislima, dilemama koje se iz nekog sasvim pretencioznog razloga ne rješavaju.

    Takva vrsta isforsirane psihoanalitičnosti ili mistike možda je i mogla funkcionirati i ne biti naivna u doba praizvedbe opere, iako je i tada, prije više od jednog stoljeća, zaoštrila dva suprotstavljena pola kritike i publike, pristaša i protivnika. Ali danas, a to se može i dokazati činjenicom da Debussyjevi Pélleas i Mélisande nikad nisu postali dijelom čvrstog međunarodnog repertoara, trosatno razvlačenje uglavnom jedne te iste situacije uglavnom ne funkcionira. Iako će mnogi iz puke pristojnosti reći kako su jako uživali na Pélleasu i Mélisandi ovih dana u zagrebačkom HNK-u, sasvim sigurno je svatko od tih ljudi u posljednjih sat i pol vremena predstave želio naprosto pobjeći iz kazališta. Pristojnost je to u prvom redu prema Debussyu, koji je, malo je reći, jedan od najgenijalnijih skladatelja svih vremena. Čuje se to i u ovoj partituri, ali odabir predloška, simbolističke drame Mauricea Maeterlincka,u kojoj ima malo događanja a više dilema, neizrečenih sumnji, pa i taj središnji gotovo iritantni lik Mélisande, i razvučeni libreto, nisu rezultirali sasvim uspjelom operom.
    Hrvatsko narodno kazalite u Zagrebu i Opéra Comique, Pariz (u sklopu Festivala francuske kulture u hrvatskoj Rendez-vouz): Claude Debussy, Pélleas i Mélisande, dir. Pascal Rophé, red. Stéphane Braunschweig
    Možda bi Mélisanda bila malo manje iritantna da ju je pjevala neka pjevačica koja bi se više približila tom idealu savršene nevinosti prošarane velikom dozom tajanstvenosti koja izluđuje Golauda. Tu dolazimo do izvedbe. Spomenuli smo savršene uvjete. Jedan od tih uvjeta bila bi savršena ili barem približno savršena izvedba. Jer ponekad, a da toga nisu ni svjesni, izvođači mogu pomoći djelu i razriješiti neke nedostatke i upitnike koje nosi partitura. Neki od elemenata izvedbe u HNK-u u Zagrebu bili su jako dobri, ali neki se nažalost nisu ni približili svemu onome što treba sadržavati profesionalna a kamoli u stilu pogođena kreacija.

    Počevši od pjevača, u prvom redu to je bila loša Mélisanda. Ne sasvim loša, jer pristao izgled pjevačice, Karen Vourc'h, gošće iz Opére Comique (inače u programskoj knjižici nije bilo ni riječi o biografijama glazbenika), ono je što je nekakav preduvjet ako se postavlja opera u kojoj sve počiva na tome kako njezin glavni lik izgleda. Ali osim izgleda i odlučnosti da što prpošnije skakuće po sceni, kao naivna djevojka koja želi zaštitu ali zapravo želi pobjeći, a to ništa nije baš jasno, njezin glas nije bio ni blizu toj mladenačkoj svježini. Osim u onim trenucima kada u pianissimu, koji nismo ni čuli u neudobnom parteru HNK, pokušava glumiti djevojku od petnaestak godina, do nas je dopirala ružna drečava boja glasa i intonativni problemi, koji su nas zapanjili na početku 3. čina, kada ona a cappella zapjevom počinje duet s Pelléasom. Stoga dalje ne moramo ni govoriti o tome kako bi trebala zvučati eterična, gotovo nestvarna Debussyjeva vokalna linija, koja se možda i vrti uvijek u istim obrascima uvjetovanima željom za prenošenjem govorne melodije francuskog jezika u glazbu, ali upravo zbog toga mora imati mekoću. Postoje i drugačije kreacije Mélisande, primjerice ona na staroj snimci Victorije de los Angeles, u kojoj ona ne zvuči kao plitka djevojka, nego ima dubinu i zaista nas navodi na to da pomislimo da u sebi nosi neka magijska, možda neljudska iskustva. Svakako Mélisande Karen Vourc'h nije bila smislen lik, a da je bila, možda bismo sasvim drukčije i bez umora pogledali cijelu predstavu.
    Hrvatsko narodno kazalite u Zagrebu i Opéra Comique, Pariz (u sklopu Festivala francuske kulture u hrvatskoj Rendez-vouz): Claude Debussy, Pélleas i Mélisande, dir. Pascal Rophé, red. Stéphane Braunschweig
    Ostali likovi bili su zapravo vrlo dobri. Elliot Madore, visoki bariton sigurnoga glasa i lijepog stasa, nježno je, pouzdano, i bez velike refleksivnosti donio lik Pelleasa. Možda Pelleas ne traži neku osobitu refleksivnost, ali nekako nam se čini da bi dva naslovna lika opere, koja ostvaruju posebnu transcendentalnu bliskost u operi, zbog koje je Golaud ljubomoran i na kraju ubija Pelléasa, morali kao likovi i kao osobnosti nositi u sebi nešto čime bi se opravdala ta transcendentalnosti njihove veze. Kao ni Mélisanda Karen Vourc'h, tako ni Pelléas Elliota Madorea nije nosio u sebi tu dojmljivost koju glavni, dapače naslovni lik mora imati, iako je dobar pjevač. To dobro pjevanje, svi tonovi u pravo vrijeme na pravom mjestu, sportski duh, dobra volja i slično, sve je to jako lijepo i sveprisutno na današnjim najcjenjenijim svjetskim pozornicama i produkcijama. Ali umjetnost je ipak nešto više od urednosti i dobre volje da se otpjevaju svi tonovi i napravi sve što redatelj želi. To je pravo pristajanje uz glazbu, bivanje u njoj, energija koja je stopljena s bićem glazbe i koja se prenosi na publiku. Ovako svi jako pristojno kažu – to je dobra predstava, ističu neke dobro otpjevane tonove, originalne poteze u režiji, kao u ovoj gdje su oni na nekakvoj pučinskoj hridini usred mora, zatočeni u kuli svjetionika…

    Ta originalnost nije zanemariva, ali pravu umjetnost, stapanje s glazbom osjetili smo tek kod dvoje likova, Golauda i Arkela. Izvrstan Golaud bio je francuski bas-bariton Lionel Peintre. Iako možda nije uvijek pokazivao moćan glas i mračnu boju koju bismo možda očekivali od pjevača koji mora donijeti mračan zlokoban lik, Peintre je uspio donijeti sasvim osobnu kreaciju Golauda koji je human, koji ima ljudske slabosti, ljudsku ljubomoru, nije mitski zločinac nego izmučeni muškarac kojeg izjeda mogućnost prevare njegove žene. Njegov glas, kao i gluma i gesta koja iskreno prati liniju glasa, dinamiku i boje, cjelokupno držanje, učinili su da povjerujemo u lik Golauda, i djelomično i u operu, a to je poanta. Isto tako i Arkel, stari kralj koji i sam pokazuje znakove slabosti i pohote prema Mélisandi, staračke izljeve energije koja i dalje tinja u propaloj ljušturi, odlično je donio bas Luciano Batinić, sabranim, dobro fokusiranim glasom, izražajnim pjevanjem koje je tim teže jer Debussy u cijeloj operi zapravo nije nijednom liku dopustio da se raspjeva, unatoč tome što im je dao duge, uvjetno rečeno arije.

    Hrvatsko narodno kazalite u Zagrebu i Opéra Comique, Pariz (u sklopu Festivala francuske kulture u hrvatskoj Rendez-vouz): Claude Debussy, Pélleas i Mélisande, dir. Pascal Rophé, red. Stéphane BraunschweigDječak Yniold, mali Golaudov sin, lijepo je skladana i možda najraspjevanija od svih uloga, za visoki sopran ili dječji glas, ovdje u interpretaciji jako dobre sopranistice Dime Bawab, koja je također dio pariške strane ove koprodukcije. Njezinom Ynioldu gotovo nemamo primjedbe, osim sasvim klišeiziranoj glumi malog dječaka. Dubravka Šeparović Mušović bila je dojmljiva u manjoj ulozi majke Geneviéve. Linije ponovno neraspjevane, nego u nekim meandričnim ponavljanjima istih nekoliko tonova, možda je trebalo ispuniti s malo više ideje i impresionističkih nijansi. Bio je tu i Ozren Bilušić u maloj ulozi Pastira iza scene i Doktora u posljednjoj sceni opere, jako dobar i primjerenog nenametljivog izraza.

    Solističke uloge, neraspjevane, zapravo same po sebi neuzbudljive, koje ničim ne pokušavaju pokazati ljepotu glasa, u kojima ni za koji lik nije pisan neki ekstremni ton, zapravo su dio šireg, većeg, kompleksnog u bojama i harmonijama tkiva koje čini orkestar. Impresionizam, meke linije koje ne bismo smjeli čuti izdvojene iz sasvim prozračne mreže koja tek u dva-tri navrata u ovoj operi krene u malo agresivniji ton, a cijelo vrijeme se kreće u valovima vodenastog stopljenog zvuka, to je najveći izazov u izvedbi djela, u akustičkom, tehničkom smislu, i to je uz onaj čisto glazbeni, smisleni i intuitivni odgovor na stil, izazov kojemu treba odgovoriti orkestar. Očiti nedostatak iskustva u sviranju takve glazbe, stila koji se sastoji u tome da se da smisao tonovima i nijanisira boja, ono je što nam je uvelike nedostajalo u izvedbi Orkestra HNK-a u Zagrebu. Manje u gudačkom dijelu orkestralnog korpusa, puno osjetnije u puhačima, i drvenima i limenima, za koje Debussy nije nimalo jednostavno pisao, glazbenici nisu do kraja uspjeli odgovoriti izazovu, pa je bilo dosta nespretno odsviranih tonova, nečistih intonacija i praznih tonova kojima je nedostajao smisao.

    Vjerujemo da je renomirani dirigent, gost iz pariškog dijela koprodukcije, Pascal Rophé (o kojemu publika također nije ništa mogla doznati, ako se vodila tekstovima u programskoj knjižici) napravio sve potrebno na samoj izvedbi, jer je djelo koliko je to moguće u formama, tempu, pa i dinamikama imalo glavu i rep, ali i na njemu leži odgovornost da izvuče iz glazbenika smisao, oblik i intuitivnost impresionističke fraze. Pretpostavljamo da dio odgovornosti leži i na asistentu dirigenta, Ivanu Josipu Skenderu, koji je trebao pripremiti orkestar i dovesti onaj tehnički dio do dovoljne razine, pripremiti boju i ton orkestra do spremnosti za samu izvedbu. Spomenimo i Zbor Opere HNK Zagreb, koji je sudjelovao u zakulisnoj impresiji luke, mogao je također biti mekši i sjedinjeniji u boji, a stršali su neki pojedinačni glasovi.
    Hrvatsko narodno kazalite u Zagrebu i Opéra Comique, Pariz (u sklopu Festivala francuske kulture u hrvatskoj Rendez-vouz): Claude Debussy, Pélleas i Mélisande, dir. Pascal Rophé, red. Stéphane Braunschweig
    Sama režija, koju potpisuje Stéphane Braunschweig, prilično dobro odgovara djelu. Odnosi su prikazani kao u nekoj izoliranoj, pokusnoj kutiji, u jednostavnoj monokromatskoj scenografiji, koja je djelovala poput nekog umjetnog eksperimentalnog prostora, iako prikazuje malu morsku stijenu sa svjetionikom, na kojoj su se našli likovi. Najsnažnije i najdojmljivije je djelovao lik Golauda, čemu je vjerujemo pridonio i glumački talent tumača uloge, Lionela Peintrea. Svjetlo koje je oblikovala Marion Hewlett u prigušenim nijansama od žućkaste, sive, do mutne plavkasto-zelenkaste, dobro je odražavalo motiv vode koji se ponavlja u libretu i u bojama orkestra, a također odražava i mučna fluidna stanja, gotovo morsku bolest psihe koja se javlja kod protagonista opere. Nenametljivi ali jako dobri kostimi, pa čak i zabavni u trenucima kada svi likovi u pidžamama u noćnoj sceni u dvorcu otkrivaju svoje osjećaje, rad su Thibaulta Vancraenenbroecka.

    Unatoč nekim nedovoljno uspjelim aspektima izvedbe u zagrebačkom HNK-u, a i samoga djela, Pelléasa i Mélisandu, kao jedinu dovršenu operu glazbenog velikana Claudea Debussyja, i svojevrsni kuriozitet u opernom stvaralaštvu, nije loše koji put postaviti na scenu i predstaviti publici. Festivalska prilika koju je Zagreb iskoristio u sklopu Festivala Rendez-vous svakako je prilika koju je bilo dobro iskoristiti, jer se Pelléas i Mélisande ne prikazuje kao repertoarna predstava, on nema, posebno izvan Francuske, svoju publiku, niti je opera koja bi punila kazalište. Tako ova koprodukcija HNK-a u Zagrebu s Opérom Comique u Parizu, ipak nije promašena i unatoč nekim tegobama koje se moglo doživjeti sjedeći tri sata u gledalištu, živo iskustvo izvedbe svakako je puno jače i dojmljivije nego kada se ovu operu, što je češći slučaj, upozna preko zvučnog ili video zapisa.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 25. svibnja 2015.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...