Naglašene emocije

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: Stvaramo povijest, dir. Enrico Dindo, solistica: Monika Leskovar, violončelo, KD Vatroslav Lisinski, 11. lipnja 2015.

  • Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i Enrico Dindo, foto: Dinko Bažulić, www.hrt.hr

    Posljednji koncert netom završene sezone Majstorskog ciklusa HRT-a s naslovom Stvaramo povijest završio je praizvedbom Koncerta za violončelo i orkestar Frane Paraća, u interpretaciji izvrsne solistice Monike Leskovar uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem novoga šefa-dirigenta Enrica Dinda (1965), koji tu dužnost preuzima s početkom iduće sezone. Na programu su bila još dva djela standardnog simfonijskog repertoara – Uvertira operi Sicilijanske večernje Giuseppea Verdija i 4. Simfonija u A-duru „Talijanska“ Felixa Mendelssohna Bartholdyja. Iako je maestro Dindo prvenstveno odličan violončelist s impozantnom međunarodnom solističkom karijerom, pokazao se i spretnim dirigentom, što se očitovalo kako u okvirnim simfonijskim djelima, tako i u solističkoj točki.

    Najveća atrakcija večeri bila je središnja točka s obzirom na omiljenost skladatelja Frane Paraća i solistice Monike Leskovar. Naime, ugledni skladatelj, pedagog i akademik Frano Parać bio je u protekloj sezoni rezidencijalni skladatelj Hrvatske radiotelevizije. Tako je na početku sezone 7. listopada Zbor HRT-a pod ravnanjem Tonćija Bilića u ciklusu Sfumato praizveo njegovo djelo Fortunae rata, a sada na kraju sezone praizveden je Koncert za violončelo i orkestar napisan ove godine. To je njegov treći koncert, nakon Koncerta za violinu i gudače iz 1986. i Koncerta za violinu, violu i gudače iz 2008.
    Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Monika Leskovar i Enrico Dindo, foto: Dinko Bažulić, www.hrt.hr
    Ovaj put Parać izabrao je posebno mu dragi instrument – violončelo, ali uz veliki simfonijski orkestar. Koncert za violončelo i orkestar Frane Paraća vrlo je dobro odjeknuo na ovoj svojoj praizvedbi i zacijelo će zauzeti istaknuto mjesto u njegovom bogatom i raznolikom opusu, a glazbenicima obogaćenje solističkog repertoara. Promociji djela pomoći će i skorašnje ostvarenje trajnog tonskog zapisa. Djelo je pisano znalački, suvremenim tehničkim jezikom temeljenim na tradicionalnom odnosu prema tonalitetu, melodiji i harmonijama, uz naglašene emocije – „istinskog pokretača svih ideja, postupaka i oblikovanja“. U tom smislu posebno je znakovit središnji stavak – izrazito dojmljivi i melodiozni Adagio cantabile, dok se okvirni brzi stavci pregnantnog ritma temelje na neprestanoj komunikaciji solista s orkestrom i ritmičkoj strukturi orkestracije, ali i na jednoj efektnoj „samostalnoj quasi kadenci“ prije kraja.

    Budući da su i solistica i dirigent kolege violončelisti i oboje pedagozi na Konzervatoriju Talijanske Švicarske u Luganu, njihova je suradnja na ovom novom djelu bila uzorna, vrlo dojmljiva i poticajna, uz svesrdnu podršku orkestra, čiji je moćan zvuk, ponajprije u dramatičnim momentima, ipak bio ponešto preglasan i nadjačavao je nježni ton solističkog instrumenta. Unatoč tome, sjajna Monika Leskovar, vrsna solistica prekrasnog tona, izražajnosti i energije, virtuozno je i autoritativno izvela zahtjevnu dionicu. Ispraćena je ovacijama, a za dodatak je izvela Capriccio br. 1 za violončelo solo talijanskog majstora iz 18. stoljeća Giuseppea Marie dall´Abaca.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 14. lipnja 2015.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...