Eksperiment bez povoljnog ishoda

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dirigent i solist Enrico Dindo, KD Vatroslav Lisinski, 1. listopada 2015.

  • Enrico Dindo i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić, www.hrt.hr

    Ambiciozan je novi šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a Enrico Dindo. Preambiciozan! Svojedobni miljenik raznih natjecanja pa i prestižnog natjecanja Čajkovski, dugogodišnji član orkestra milanske Scale odlučio je okušati se i kao dirigent. To mu polazi za rukom jer svoju vježbeničku fazu prolazi s profesionalnim orkestrom. S kojom preporukom i uz čije utjecaje, teško je reći. K tomu je u pola vježbeničkog dirigentskog staža, još začudnije, postao odmah i ni više ni manje nego šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a. Svaka čast majstorskom prolazu u novostečeno zvanje!

    Primjerice, drugi stavak Šostakovičeva Prvog koncerta za violončelo i orkestar samo je posvjedočio o Dindovu violončelističkom umijeću. Najbolje je to što se moglo čuti te večeri, ali se čulo i to da je to ipak davno naučeni Koncert tek izlizan i ovlaš ponovljen. Dindo se oslanjao na iskustvo, neprijepornu vještinu i znanje, njegovani ton, ali i zalaženje u navodno temperamentno i jednako tako navodno efektno grebuckanje. Orkestar bez dirigenta, koji bi koordinirao sastav, snalazio se bez vodstva donekle vješto i muzikalno. Nisu brojni koncerti za violončelo i simfonijski orkestar, a Dindo je filozofirajući riskirao i Šostakoviču pristupio kao komornoj glazbi. Ne može se reći da je velika komorna glazba na primjeru Šostakoviča bila najuspješniji pothvat. Tek eksperiment bez povoljnog ishoda. Kombinacija da se bude i solist i dirigent je za Dinda naprosto preambiciozna, a publika u Lisinskom ne bi trebala biti poligon za vježbanje nečijih ambicija. Biti istodobno i solist i dirigent velikom orkestru nije uspijevalo niti Rostropoviču kojemu je Koncert i posvećen. A Dindu uspijeva još neusporedivo manje.
    Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i Enrico Dindo, foto: Dinko Bažulić, www.hrt.hr
    Ničim izazvanu inauguraciju Enrica Dinda kao novog šefa-dirigenta, bez potrebnih znanja, obilježila je izvedba Sedme simfonije u A-duru Ludwiga van Beethovena. Dindo je inicijalno muzikalan pa je bilo i muzikalno i pričljivo, ali u dirigentskom smislu na početničkoj razini prepisanoj s mnogobrojnih snimki. Gospodin Dindo se zaigrao u svojoj karijeri, a dodijeljeno mu je otvoreno polje i veliki orkestar. Osim toga, Dindo posjeduje i podcjenjivački odnos prema jednoj profesiji koja se oblikovala kao samostalna u konačnici i s nemalim rezultatima. Druga bi bila priča s komornim orkestrima, ali eksperiment s jednim od stožera koncertne violončelističke literature je izlišan i služi samo samoljublju eksperimentatora. Orkestar dobre volje, nizom pravih dirigentskih mačaka u popudbini i nemalih potencijala nije kriv što novopečeni šef ne zna odrediti ravnotežu cjeline, ne zna odrediti prioritete, uravnotežiti zvuk i ne zna prepoznati očiti zlatni rez omiljene Beethovenove Simfonije. Samo ima sreću da svirači znaju svoje dionice. I tako dalje, i tako dalje. Izvedba Simfonije se valjala pričljivo i s puno ljubavi za svaku frazu, ali i bez nužnog uvida u cjelinu, bez reda i poretka. Ali, Dindovo dirigentsko vježbalište sa Simfonijskim orkestrom HRT-a do daljnjega je otvoreno za njegove nove podvige. Jedva ih čekamo!

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 2. listopada 2015.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...