Čarobna melodika

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dir. Pavle Dešpalj, solist: Ivo Dropulić, violina, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 28. siječnja 2016.

  • Pavle Dešpalj i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Domagoj Kunić, glazba.hrt.hr

    Maestro Pavle Dešpalj, 82-ogodišnji počasni šef-dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije bio je u razdoblju duljem od pola stoljeća u tri navrata šef-dirigent tog orkestra s kojim ga vežu čvrste spone i uzajamno povjerenje. Osjetilo se to i na ovom odličnom koncertu s biranim programom: Simfonijskim scherzom Svetislava Stančića, Koncertom za violinu i orkestar u d-molu, op. 47 Jeana Sibeliusa i 2. simfonijom u e-molu op. 27 Sergeja Rahmanjinova. Maestro Dešpalj je znalački i temperamentno vodio raspoloženi orkestar te je dao svesrdnu podršku mladom zagrebačkom violinistu Ivi Dropuliću kao solistu u jednom od najljepših i najzahtjevnijih koncerata za violinu.

    Uvod u tu iznimnu večer bio je Simfonijski scherzo Svetislava Stančića, poznatijeg kao legendarnog klavirskog pedagoga negoli skladatelja, nevelikog, ali respektabilnog opusa ostvarenog u mladosti, prije njegove impozantne umjetničke i pedagoške klavirske karijere. To uspješno, poletno i privlačno djelo plesnoga tročetvrtinskoga ritma s blagim naznakama folklorne tematike, bilo je praizvedeno prije stotinu godina na povijesnom koncertu šestero mladih hrvatskih skladatelja u zagrebačkom HNK-u u izvedbi orkestra Opere pod ravnanjem Fridrika Rukavine.

    Uz Simfonijski scherzo Svetislava Stančića, tada su izvedene i Koncertna predigra Krešimira Baranovića, Notturno, simfonijska pjesma za sopran i veliki orkestar Božidara Širole, Koncert za klavir i orkestar Dore Pejačević te Karneval Antuna Dobronića. U povodu te obljetnice Simfonijski orkestar HRT-a sukcesivno izvodi i snima ta djela kao važan podsjetnik na važan trenutak u povijesti hrvatske glazbe te podstrek za trajni život te glazbe na koncertnim podijima. A dobra izvedba kakva se dogodila na ovom koncertu najbolja je preporuka.
    Ivo Dropulić, foto: Domagoj Kunić, glazba.hrt.hr
    Središnji dio koncerta pripao je mladom tridesetogodišnjem zagrebačkom violinistu Ivi Dropuliću, koji je violinu studirao u Bugarskoj, Zagrebu i Beču, a sada već treću godinu predaje violinu kao asistent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Svirao je solističku dionicu u Koncertu za violinu i orkestar u d-molu Jeana Sibeliusa, jednom od najpopularnijih, najzahtjevnijih i najizazovnijih violinskih koncerata, redovito uvrštenim među zadane skladbe na velikim natjecanjima poput Međunarodnog violinističkog natjecanja Vaclav Huml, na kojem je Ivo Dropulić 2005. kao devetnaestogodišnjak osvojio treću nagradu. A to je bila tek jedna od nagrada u njegovoj karijeri, koju je započeo rano, u dobi od svega pet godina.

    Dionica violine u Sibeliusovom Koncertu čvrsto je ukomponirana u cjelinu s orkestrom simfonijskoga zvuka. Ističe se izražajnim melodijama, ali i izrazitom virtuoznošću, na rubu izvedivosti. Bila je to potreba da se skladateljeva neostvarena ambicija da postane veliki violinistički virtuoz pretoči u jedini njegov koncert za violinu i orkestar kao dirljivi „oproštaj od mladenačkog sna“. Svim violinistima Sibelius je tim djelom dao velik izazov. Dropulić se hrabro upustio u taj podvig. I dok je u melodioznim i tehnički manje zahtjevnim ulomcima pokazao veliku dozu sigurnosti, ljepote i nosivosti tona, besprijekorne flažolete, dojmljivu kadenzu, opuštenost i temperament u neopterećenom muziciranju, najvirtuozniji dijelovi partiture bili su ipak mjestimice izvedeni u grču i nedovoljnoj preciznosti. Unatoč tome, nastup Ive Dropulića bio je uspješan, što je potvrdio pljesak, kojem se umjetnik zahvalio efektnim dodatkom: vrlo dobrom i osebujnom interpretacijom najpoznatijeg Capricca (br.2) Niccolòa Paganinija.

    Koncert je završio 2. simfonijom u e-molu, op. 27 Sergeja Rahmanjinova. I to u izvornoj neskraćenoj inačici, koju je sugerirao maestro Dešpalj, a koja je djelo predstavila u punoj ljepoti nabujale romantičarske raskoši i čarobne melodike. Glazbenici su bili nadasve pažljivi i aktivni, potaknuti sigurnom i temperamentnom gestom maestra Dešpalja, podjednako u impresivnoj cjelini, pojedinim kompaktnim i usklađenim dionicama te sjajnim solističkim nastupima poput onih koncertne majstorice Mirjam Pustički Kunjko ili još istaknutijeg klarinetista Marcela Zelenčića.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 31. siječnja 2016.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...