Manjak duhovitosti i šarma

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Natalie Murray Beale, red. Mauricio García Lozano

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Natalie Murray Beale, red. Mauricio García Lozano

    Još jedna operna premijera zagrebačkog HNK-a dočekana je s ovacijama. Ovacijama i euforičnim oduševljenjem, povicima bravo pojedinaca, koji su tijekom doduše ne naročito dugog pljeska po završnom spuštanju zastora uspjeli svojom zaglušujućom euforijom uvjeriti i one koji su posljednji čin možda malo i zadrijemali, da se radilo o genijalnom trijumfu, o premijeri kakve Zagreb još nije vidio, o Figarovom piru na kakvom nam mogu zavidjeti Beč, London, Pariz. Bile su to ovacije kakve se rijetko kada čuju i na kakvima bi nam zaista pozavidjelo svako europsko kazalište. Ali pitanje je bi li nam ikoje relevantno europsko kazalište pozavidjelo na Figarovom piru kakav je premijerno izveden u subotu, 6. veljače, u HNK-u u Zagrebu.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Natalie Murray Beale, red. Mauricio García Lozano
    Odmah treba reći da se nije radilo o lošoj izvedbi, o izvedbi koja bi bila neslušljiva, negledljiva ili išta drugo. U njoj su nastupili pjevači koji, ako prigušite želju za zaista pravim, energičnim, nadahnutim odgovorom briljantnoj Mozartovoj glazbi i briljantnom Da Ponteovom libretu, jako uspješno tumače uloge, a neki i više od toga. Orkestar je bio na stabilnoj visokoj razini, koju je dosegnuo i u kojoj ne popušta već dulji niz predstava. Ono što je nedostajalo je nadahnuće, a ponekad, kod pojedinih tumača, nisu bili zadovoljeni ni neki tehnički zahtjevi. Ono što je nedostajalo bilo je kvalitetno vodstvo, kvalitetna, nadahnuta ruka, pogled, misao, kongenijalnost između dirigenta i ansambla.

    Ono što je nedostajalo bila je uspjelija, životnija, vitalnija režija, koja bi oživjela, udahnula boje u slovo i notu na papiru, koji su doduše preneseni vještinom samih pjevača i orkestra, ali im je nedostajalo prave snage i možda pravog razumijevanja. U tim trenucima, kada se pitamo o razumijevanju, ovdje nam se nameće čak i pitanje o tome jesu li se inozemna gostujuća dirigentica i strani gostujući dirigent i interpreti međusobno razumjeli, jesu li našli zajednički jezik, i to doslovno. Jer kao da smo osjećali jaz između dirigentice i izvođača, slabu vezu, a isto se moglo osjetiti i u režiji, koja kao da nije utanačena i iskomunicirana do kraja. Ili je bila riječ o nedostatku komunikacije i razumijevanja ili je bila riječ o nedostatku ideje i umjetničke snage dirigentskog i redateljskog vodstva.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Natalie Murray Beale, red. Mauricio García Lozano
    Bilo koji da je točan od ta dva slučaja, nameće nam se onda još jedno pitanje, a ono se vezuje uz izbor dirigentice i redatelja. Svi pretpostavljamo da bi to trebalo biti pravilo i želimo to vidjeti u našim opernim kućama, posebno u ovoj najvećoj, glavnoj, a to je kvaliteta, jake biografije gostujućih umjetnika koji bi ne samo laskali domaćim solistima, ansamblima i našoj javnosti, nego iz čijih bi suradnji svi zajedno umjetnički, kulturno, duhovno napredovali. Biografije australske dirigentice Natalie Murray Beale i meksičkog redatelja Mauricija Garcíje Lozana nemaju ni jednu stavku koja bi ih učinila i u kojem pogledu zaslužnijima od bilo kojeg prosječnog, a kamoli dobrog domaćeg dirigenta ili redatelja, pa se s pravom pitamo koji je razlog da im se dodijeli premijera u najvažnijoj nacionalnoj kazališnoj kući.

    Iz biografije dirigentice Natalie Murray Beale, u kojoj se riječju ne spominje nijedan dirigirani operni naslov, možemo upitati se je li ovo bio njezin dirigentski debi? Njezino nesigurno, a još više nenadahnuto i tromo vodstvo, rezultiralo je nekim od najsporijih i najrazvučenijih tempa koja smo ikad čuli, a najbolji primjeri su dvije arije Grofice, koje je Adela Golac Rilović unatoč neopisivo dugim tonovima i gotovo neizdrživo dugim dahovima, s dojmom napora ali ipak profesionalno, otpjevala primadona HNK-a u Zagrebu. I svakako je zaslužila pljesak. Ali ovacije za redatelja i dirigenticu, pa… ili su sasvim subjektivne ili dolaze od ljudi koje je, unatoč pomalo umrtvljenoj izvedbi, vjerujemo ipak oduševio sam Mozart.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Natalie Murray Beale, red. Mauricio García Lozano
    Naravno, ne mogu se baš sve slabosti izvedbe svaliti na dirigenticu, ali što se tiče orkestra, koji je u samoj provedbi notnog teksta bio jako solidan, on bi sigurno najviše profitirao od snažnijeg, energičnijeg dirigiranja. Ovako, Mozartovoj glazbi nedostajalo je sjaja, izgubila je oštricu, da tako kažemo, u razlivenim tempima, u samoj intonaciji kojoj je nedostajalo sjaja i prave jasnoće. Ton orkestra, polet, onaj osjećaj ushita koji izlazi iz Mozartovih pasaža, to je zapravo bit Mozartove glazbe, zbog koje je volimo, a to je često nedostajalo orkestru, iako su dionice bile uredne i usklađene.

    Solistička podjela dovela je raznoliku družinu, od mladih do iskusnih pjevača, čije su izvedbe imale svojih svijetlih trenutaka. Odličnom mladom baritonu Matiji Meiću dodijeljena je uloga Figara, koji je možda kao visoki lirski bariton pokazao mali nedostatak zvučnosti kod dubljih tonova dionice, ali sve u svemu bio je to jako muzikalan Figaro, koji je tek na početku da zaista zablista ne samo u ovoj nego i u mnogim drugim ulogama, jer radi se o sigurnom pjevaču, lijepog glasa i tona, koji s lakoćom vlada ovako teškom ulogom. Lirskim baritonima velike muzikalnosti ne oskudijevamo. Uz Meića kao Figara, drugi bariton prekrasnog glasa i muzikalnosti na sceni HNK-a bio je Ljubomir Puškarić, u ulozi Grofa Almavive. Doza prirodne profinjenosti itekako je dobrodošla u tumačenju ove uloge, kao i sabrano, znalačko vladanje tonom i gestom. Ono što bi pomoglo interpretacijama obaju pjevača bi sigurno bila usmjerenija i jasnija režija, jer nam se činilo da je bilo potrebno još samo malo da do kraja bude dovedena karakterizacija likova.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Natalie Murray Beale, red. Mauricio García Lozano
    Slično kao što je to bilo i s drugim ulogama u ovoj predstavi, među likovima je nedostajalo pravog kontrasta, zajedno su tvorili prejednoličnu cjelinu. Nažalost, ponovno moramo reći da je koncipiranje tih nijansi odgovornost glazbenog i redateljskog vodstva predstave. Grofica u izvedbi sopranistice Adele Golac Rilović bila je uvjerljiva, sigurna i scenski pogođena pojava. Unatoč poteškoćama, koje je vjerojatno kao i svi ostali osjećala, prilagođavajući se dosta nepredvidljivim, a često i tromim tempima, Adela Golac Rilović dominirala je ženskom stranom solističke podjele najprofesionalnijim nastupom. Ono što bi se dalo popraviti, kao i kod većine ostalih tumača, jest jasnoća talijanskog izgovora, koja nam je možda najviše zasmetala u recitativima lika Susanne koju je pjevala Marija Kuhar Šoša. Njezin lirski glas i lijepa scenska pojava itekako odgovaraju toj ulozi, ali unatoč šarmu, povremeno je nedostajalo čvrstoće i sigurnosti tona, povezanog fraziranja, kao i jednostavnije otpjevanih recitativa.

    Otegotna okolnost, opet, mogla bi biti ta što je sve bilo prepušteno pjevačima, pa tako i nošenje s razvučenim tempima, ali i okretnom pozornicom koja se okretala i u najosjetljivijim glazbenim momentima, tako da su se pjevači nosili s konstantnom vrtnjom, od koje se i mnogima u publici zavrtjelo u glavi. Cherubino je bio pomalo nedorađen u izvedbi mlade mezzosopranistice Jelene Kordić, čiji tamni mezzosopran zasad još nema potrebnu mekoću kako bi iznio galantne pokretljive fraze predivnih Cherubinovih arija. Marcellina je posebna priča, u izvedbi autoritativne primadone zagrebačkog HNK-a Dubravke Šeparović Mušović. Njezin uvjerljiv nastup, koji gotovo fizički poseže za pažnjom publike, uspijeva biti uvjerljiv čak i mimo glazbe koju tumači. Svakako, njezin nastup dobio je snažne ovacije publike. Ali trebalo bi reći da uvjerljivost nije nužno isto što i vjernost glazbi koju se tumači. Nažalost, ovdje za Mozarta prebučni recitativi, pjevani nefokusiranim tonom, arija čije je sopranske visine i zahtjevne pokretljive fraze mezzosopranistica pokušala iznijeti i tijelom i prilično originalnim načinom pjevanja, ali, nažalost, bilo je to jako daleko od vjernosti Mozartu.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Natalie Murray Beale, red. Mauricio García Lozano
    Uloga Dr Bartola dodijeljena je nacionalnom prvaku, basu Ivici Čikešu, koji je već prvim svojim izlazom pokazao da zaslužuje titulu. Snažan, bogat glas, koji bez forsiranja obuhvaća kompletno gledalište bio je osvježenje u moru umjerene i jednolične dinamike. Osim toga, muzikalna fraza i čist izgovor talijanskog jezika, jasnoća tona koja se jasno razabirala i u ansamblima, učinila je ovu manju ulogu možda i najuspjelijim ostvarenjem u predstavi. Don Basilio kao prirodan kontrast Bartolu, tenorska uloga zajedljivog učitelja glazbe, bio je dopadljiv u izvedbi Nikše Radovanovića, koji je uspio izazvati i poneki smiješak publike svojim nastupom. U maloj ulozi vrtlara Antonija odličan je i scenski i glasom bio bas Antonio Brajković, dok je uloga Barbarine bila povjerena mladoj sopranistici Anabeli Barić, koja je pokazala lijep svježi glas, ali u izvedbi same arije pokazala je i nekoliko intonativnih nečistoća. Zbor, koji je pripremila Nina Cossetto, u svojih nekoliko kratkih nastupa mogao je zvučati kompaktnije u tonu i prezentnije. Kao da smo bili lišeni nekih kvalitetnijih glasova Zbora HNK u ovom smanjenom sastavu koji je nastupio u Figarovom piru.

    O samoj režiji nemamo puno toga za reći, jer uz iznimku nekoliko manje-više dojmljivih situacija, nije imala tijek ni ideju, a svakako ni duhovitost. Događanje na sceni više se temeljilo na spomenutom okretanju okretne pozornice i razmještanju elemenata scenografije po njoj, za što su bili zaduženi statisti. Dijelovi scenografije koju potpisuje Jorge Ballina činili su čas labirint, čas sobe, čas park. Zanimljivo su zamišljeni, ali ipak stalno okretanje nakon kojih sat-dva postane pomalo jednolično i nezanimljivo, a u nekim trenucima je smetalo izvedbi nekih osjetljivih glazbenih mjesta. Kostimografkinja Eloise Kazan osmislila je prekrasne stilizirane povijesne kostime, koji su jedan od glavnih vizualnih aduta predstave.

    Ono što se nameće nakon razmišljanja o svim elementima predstave jest zaključak da je većina tumača mogla doseći i višu kvalitetu izvedbe, te da bi uz malo više mozartovske energije i duhovitiju režiju Figarov pir zablistao u svojoj punoj ljepoti i doista zaslužio ovacije.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 10. veljače 2016.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...