Ulaštenost bez pravog sadržaja

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dir. Enrico Dindo, solistica: Renata Pokupić, mezzosopan, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 11. veljače 2016.

  • Renata Pokupić, Enrico Dindo i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Domagoj Kunić

    Sve je na posljednjem koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a u svojedobno repertoarno izazovnom Majstorskom ciklusu bilo pristojno i uredno, ali još uvijek u traženju glazbenog smisla i izazova novog čitanja navodno starih stvari. Samo usput, zadatak radiotelevizijskih simfonijskih orkestara posvuda su nova djela i neka vrsta promocije vlastite produkcije. Još friški, ničim izazvani i na zagonetan način izabrani šef-dirigent Enrico Dindo i ovaj je put promašio. Osim ako mu vježbenička dirigentska, šefovska uloga nije čvarak na odori u karijeri. Druga simfonija u D-duru, op. 73 Johannesa Brahmsa. Dobro. Pa što? Do tramvajske stanice ili do auta će je vjerojatno već svi zaboraviti u mislima na sutrašnji posao ili na sutrašnji ručak.
    Enrico Dindo i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Domagoj Kunić
    U neizazovnom izboru recikliranog repertoara Simfonijskog orkestra još je uvijek teško dokučiti zašto je bivši pobjednički violončelist Enrico Dindo postao šef-dirigent. Budimo iskreni. Ipak nije baš svatko Toscanini, ali na sreću nije niti Rostropovič u svojedobnoj bolno uzaludnoj ulozi dirigenta. Događa se dobar transfer od vrhunskog instrumentalista do dirigenta. No ipak je to rijetko. Zasad ambiciozni Dindo ne pokazuje znakove pored puta da bi mogao u tom smislu postati relevantan. Enrico Dindo je neloš glazbenik, bio je odličan violončelist, ali mu je održavanje velike simfonijske cjeline još jako daleko.

    Osobno još uvijek mislim da bi gospodin koji voli da ga se zove maestrom mogao vježbati i drugdje. U kadroviranju nepoznat-nekoga za šefa Simfonijskog orkestra vonja nepoznat interes, a ne treba niti reći da mnogi obrazovani dirigenti iz našeg malog dvorišta stoje u redu za svoju priliku. Ili je uvoz po narodnim običajima uvijek nekako bolji. Vjerojatno mogu s istom dozom prepisivanja sa snimki dokučiti što to treba napraviti. U međuvremenu oni osnivaju svoje male ili veće ansamble. Ali eto nama uvoza. Zadnji uvoz s pristojnim ishodom je prije kojega desetljeća bio Kazushi Ono. Ali budimo iskreni, bio je tu i nekakav Rahbari, prodavač magle iz glazbene nesvijesti.
    Renata Pokupić i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Domagoj Kunić
    Čovjek Dindo se trudi i vrlo je pristojan pa se na početku pozabavio i orkestralnom idilom Večer Vatroslava Lisinskog. Nastojalo se tu postići ljepotu tona orkestra na neki brušeni komorni način, što je i razumljivo za osjetljivost prvorazrednog gudača. Poslije toga, sve je bilo toliko pažljivo da može zaboljeti glava. Sve je bilo uredno pročitano – od note do note. Uglavnom je sve spremno za snimku koju ćete slušati jednom i tko zna kada ponovno. Pametna i uredno školovana Renata Pokupić – pjevačica koja je zaslužila zavidnu međunarodnu karijeru – također se uhvatila u zamku takozvane glazbene industrije. Šteta! Rückertove pjesme (Rückert-Lieder) za glas i orkestar ipak zaslužuju više od školski uredne pročitanosti i lijepog oblikovanja tona i s premalo pažnje posvećene uvjerljivosti prenošenja teksta. Sve skupa ulašteno i u potrazi za sadržajem. Za oduševljenje slušatelja je, čini se, ipak najzaslužniji Gustav Mahler.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 22. veljače 2016.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...