Salonska otmjenost

Umjetnička organizacija Cristoforium: Pleyel Svetislava Stančića, U spomen na Darka Lukića, Hari Gusek, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 16. veljače 2016.

  • Hari Gusek, arhivska fotografija

    Oko pijanista Harija Guseka već više desetljeća stvarala se neka naša domaća fama. Ona se potvrdila i na novom, vrlo dobro posjećenom recitalu u Hrvatskom glazbenom zavodu. Stiglo je mnoštvo ljudi iz posvećenog kruga. Svojedobno je Gusek imao, ako sjećanje na vara, i samoorganizirani klub svojih obožavatelja. S jedne strane to nije čudo jer Hari Gusek (Zadar, 1952) je iznimno muzikalan pijanist, što je u doba sportskih nadmetanja u brzini i jačini itekako dobrodošlo. Osobito u dvorani po mjeri predivnoga glazbala Svetislava Stančića kojega je obnovio Ljubomir Gašparović. Recital Umjetničke organizacije Cristoforium na obnovljenom Pleyelu održan je u spomen na prerano preminuloga Darka Lukića. Gusek je upravo kod njega počeo studij na Muzičkoj akademiji da bi potom nastavio kod Ive Mačeka, završio poslijediplomski studij i onda se usavršavao u Moskvi kod Rudolfa Kehrera, kako je to tada bilo dostupno. Po svim propisima vedra naslovna stranica tiskanog programa, među ostalim, kaže i da je Hari Gusek iz Hrvatske. Tako se moglo saznati i nešto potpuno novo. Doduše, u ciklusu Pleyel su i gosti iz inozemstva, ali ne treba pretjerivati.

    Na početku je bila pomno izvedena Peta sonata u C-duru talijanskog skladatelja Baldasarea Galuppija, vrlo dobro znana s uzorne snimke Artura Banedettija. U interpretaciji možda pomalo i prepisivačka. Iz pokojne Austro-Ugarske stigla su Dva capriccia Dragutina Turányja, skladatelja na putevima od Osijeka do Bratislave i Beča. Slatki i kratki capricci iz pera skladatelja koji se vješto prilagođavao svim sredinama sa skromnom kompozitorskom maštom svojih uradaka u stilu tada razvijenog salonskog glazbovanja.

    Još jedna stara ljubav Harija Guseka je zacijelo i Franz Liszt. U pretprošlom stoljeću su skladatelji bili usko povezni uz pjesništvo. Tako su u Lisztovu plodnu kajdanku dospjele i romantičarski sagledane glazbene impresije o Petrarkinim sonetima. Bio je to pravi klavirski recital s naravi podsjećanja na pretprošlo stoljeće koje je podržala i odlična izvedba Lisztova Funéraillesa. Tehničke muke na suvremenim instrumentima na Pleyelu su očito savladive na mnogo lakši i ljudskiji način i repetitivne oktave se ne broje strogo. Stoga je i uvjerljiviji, što je Hari Gusek u zreloj dobi znao iskoristiti s izrazitim smislom za stanovitu opernu dramaturgiju koja upućuje na Lisztovog zeta Wagnera.

    Nakon stanke, drugi dio večeri je bio posvećen nezaobilaznoj ljubavi svih klavirista – Chopinu. Zanimljivo je da je Harija Guseka zaobišla bilo kakva glazbenička znatiželja pa se i danas drži provjerena repertoara, onoga koji je nastudiran još prije kojega desetljeća, odnosno u mladim danima i sada je dobio i nove obrise i slojevitije čitanje. Senzibilnoj izvedbi Chopinova osnovnog repertoara – koji se svojedobno repetitivno zadavao malim pijanistima u srednjoj školi – svakako je pridonio i instrument koji omogućava otkrivanje drukčije zvučne slike, moglo bi se reći i bolje i u skladu s ondašnjim vremenom i zapisom. Bila je tu Poloneza u cis-molu, posthumni Nokturno u e-molu, Fantasie-impromptu u cis-molu i Barkarola u Fis-duru. Puno povisilica, puno povisilica da se samo ovlaš parafrazira nezaboravna scena iz filma Amadeus kada je pak Caru bilo previše Mozartovih nota. Gusek je osnovni chopinovski repertoar donio lijepo, muzikalno, s primjernom dozom navodne salonske otmjenosti. Ona više ne postoji, ali se očito može ponovno prizvati za aktualne salonske prilike. Drukčiji prostori velikih dvorana nose i druge zahtjeve, ali smisao ostaje isti. Na cizelirani starinski način ga je Gusek neizazovno no dobro predstavio.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 22. veljače 2016.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike