Od Zore do Čežnje

Ciklus Guitarra Viva: Maroje Brčić, Hrvatski glazbeni zavod, 22. ožujka 2016.

  • Maroje Brčić, arhivska fotografija, www.dubrovnik-festival.hr Vrlo lijep recital pedesetogodišnjeg dubrovačkog gitarista Maroja Brčića počeo je skladbom Alba (Zora) švicarskog skladatelja Hansa Hauga. Uz inspirativne Shakespeareove stihove rastanka Romea i Julije u zoru otisnutih u programskoj cedulji (čiji je program umjetnik sam napisao), još je upečatljivije podcrtano ozračje senzibiliteta izraženo ne samo u ovoj uvodnoj glazbi nego i u interpretaciji programa u cjelini posvećenog djelima 20. stoljeća. Program je oblikovan uz isticanje intimnosti i osjećajnosti, tako primjerenoj osjetljivom instrumentu gitari, a u rukama tankoćutnog umjetnika Maroja Brčića, još jednog iz plejade izvrsnih gitarista iz slavne škole prof. Darka Petrinjaka i njegova učenika Istvana Römera. Više od dvadeset pet godina Maroje Brčić je prisutan na koncertnim podijima diljem svijeta kao solist, solist uz orkestar i kao član raznih komornih sastava, a gitaru predaje na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Dobitnik je nekoliko nagrada, snimio je šest kompaktnih ploča i napisao knjigu o interpretaciji i tehnici sviranja gitare, objavljenu u izdanju Matice hrvatske – Ogranka Dubrovnik.

    U nastavku recitala čuli smo dvije skladbe iz opusa francuskog gitarista Napoleona Coste: valcer Obale Rajne i dvostavačnu serenadu Večeri u Auteuilu, zatim Treću sonatu Meksikanca Manuela Poncea, posvećenu Andresu Segoviji, koji ju je rado i često izvodio, posebice pijevni drugi stavak (Cancion), koji je i ovom prigodom ostavio dubok dojam. U drugome dijelu koncerta predstavljena je i Treća sonata za gitaru iz pera samozatajnog Španjolca Vicenta Asencija, posvećena skladateljevu rodnom gradu Valenciji. Još upečatljivija bila je Fantazija, op. 7, reprezentativno djelo iz 1994. još jednog našeg sjajnog gitarista i skladatelja Gorana Listeša. Upečatljiva izvedba objedinila je različite ulančane ugođaje – od mističnog uvoda preko živahnog Allegretta i sjetnog Cantabilea do uzbudljive završnice.

    Recital je zaključen dvjema skladbama slavnog Španjolca Joaquina Rodriga – Junto al Generalife (koja donosi opis čarobnog kraljevskog vrta Generalife) i Malom sevillanom (iz opusa Tri male skladbe iz 1963) u kojoj se nazire uobičajeni redoslijed susret – zavođenje – svađa i pomirenje plesnoga para.

    Ljepota i intenzitet tona Maroja Brčića, uz muzikalnost i već spomenuti senzibilitet, kao i tehnička sigurnost i lakoća izvedbe, naročito u drugome dijelu, oduševili su publiku, kojoj je umjetnik zahvalio s dva dodatka: Valcerom bez imena (Valsa sem Nome) Badena Powella i Čežnjom (Sehnsucht) Johanna Kaspara Mertza, koja je bila svojevrsni odgovor na uvodnu Haugovu Zoru i zaključak iznimno lijepe i pažljivo osmišljene gitarske večeri u ciklusu Guitarra viva.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 29. ožujka 2016.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike