Razabrana polifonija

Ciklus Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dir. Tonči Bilić, solisti: Ivana Lazar, sopran, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Lidia Vinyes-Curtis, alt, Jörg Dürmüller, tenor, Krešimir Stražanac, bas-bariton, KD Vatroslav Lisinski, 31. ožujka 2016.

  • Martina Gojčeta Silić i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić, glazba.hrt.hr

    Zagrebačka publika očito još uvijek poznaje koncertni repertoar, pa kad se na njemu nakon dugo, jako dugo vremena ponovo pojavila Misa u h-molu Johanna Sebastiana Bacha gotovo je do posljednjeg mjesta ispunila prostranu Veliku dvoranu Koncertne dvorane Lisinski. Ako se ne varam, Misa u h-molu u kratkom je vremenu zamijenila najavljenu Pasiju po Ivanu koja je izvedena s drugim protagonistima u prikladnom crkvenom prostoru u korizmeno vrijeme.

    Mogu ljubitelji umivenih snimki misliti što god hoće, ali gotovo dva sata u kontinuitetu prošla su bez kolateralnih žrtava. Za izvedbu u ciklusu Kanconijer i konkretnu izvedbu uživo, pobrinuo se dirigent Tonči Bilić. Znao je odabrati suradnike koji su znanjem i umijećem prionuli poslu. Ishod nije uvijek bio savršen, ali budimo iskreni, ipak je riječ o izvedbi uživo i vrlo složenom djelu. Napokon, i za Bachova života su pojedini dijelovi Mise nastajali u razdoblju od kojeg desetljeća i izvođeni su pojedinačno u raznim prigodama. Četiri dijela Bachove Mise objedinjena su desetljećima nakon njegove smrti s mnogim prepravkama i nadodavanjima koja su se počela čistiti tek u 20. stoljeću, potaknuta istraživanjima Nicolausa Harnoncourta. U svim nastojanjima i pomnim muzikološkim ispitivanjima, tajna nije do kraja otkrivena. Pa što onda? Baš ništa. Jer slušatelji su u dvorani Lisinski mogli ponovno otkrivati.
    Tonči Bilić, foto: Dinko Bažulić, glazba.hrt.hr
    Dirigent Bilić je inteligentno našao mjeru kompromisa između striktnih naputaka autentičara iliti u svoj svijet zaprtih povijesno obaviještenih izvođača i sadašnjeg trenutka, velikog prostora i mogućnosti koje se pružaju. Drugim riječima – nema tu toliko restauriranih starih glazbala, a ni svirači Simfonijskog orkestra nisu na njih navikli. Realno se za jedno od posljednjih Bachovih djela učinilo najviše u zadanim okolnostima. Uostalom, neka izvedba se ne može kanonizirati i stoga su one uživo uvijek pune novih otkrića. Čak kad mislite da djelo poznajete. Ujednačen Zbor HRT-a na svoj način dominirao je zaobljenim tonom i razabranom polifonijom. Bio je tu i nastup petero vokalnih solista, također uz manje opaske kojima su obično skloni kantomani koji svoje izgrađene kriterije prenose iz opere. Vokalni solisti su bili sopranistica Ivana Lazar, s malo nesigurnosti na početku i uvijek pouzdana i zvučna Martina Gojčeta Silić. Potom, znalački nevjerojatno uvjerljiva altistica Lidia Vinyes-Curtis koja se intenzivnije bavi baroknom glazbom još od studija barokne violine u rodnoj Španjolskoj. Tome valja dodati i iskusnu i malo prenapregnutu izvedbu tenora Jörga Dürmüllera, te onu stanovite zvijezde večeri Osječana Krešimira Stražanca koji je nakon zagrebačke Muzičke akademije, za svoje zanimanje i posvećeno usmjerenje na koncertno pjevanje, našao dovoljno posla po Europi.
    Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije, solisti i dirigent Tonči Bilić, foto: Dinko Bažulić, glazba.hrt.hr
    Okupiti dobru ekipu za možda krunsko djelo Johanna Sebastiana – za djelo koje su rado još iz nasljedničke obitelji jednog od sinova proglasili katoličkom misom – nije malo. Spominju se i natruhe luteranstva. Ma koliko se trudili, nijedna ladica nije dovoljno prostrana. Moguće je, osim muzikološke analize strukture, o Misi samo izjaviti ili zabilježiti nešto efektno. Nešto za vlastiti spomenik. No napor oko žive izvedbe valja cijeniti iznad svega. Pogreške u odnosu na sedamdesetak danas postojećih djelomično ili potpuno ulaštenih snimki – zanemarive su. S doprinosom svih protagonista i sa svjesnom predodžbom gdje smo, kada smo i u kakvim okolnostima – najnovija živa izvedba Bachove Mise u h-molu zaslužuje poštovanje.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 3. travnja 2016.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...