Gore od razočaravajućeg

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Nikša Bareza, red. Dominique Pitoiset

  • Hrvatsko naordno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Nikša Bareza, red. Dominique Pitoiset

    Za premijeru Manon Lescaut u zagrebačkom HNK-u, održanu u petak 8. travnja, malo je reći da je bila razočaravajuća. Bila je promašena na svim razinama – od nezadovoljavajuće glazbene izvedbe do scenskog i režijskog aspekta, koji je ono što je u svojoj esenciji tragična ljubavna priča, pretvorio u besmislenu lakrdiju, pa do samih početnih propagandnih najava koje su, otkrivajući sablažnjivo nepoznavanje Puccinija i njegove estetike i povijesti opere odgovornih zaposlenika HNK-a u Zagrebu, najavljivali „Puccinijevu operu o zlostavljanju žena“, a Puccini je postao „anarhist i feminist“. Ili do aljkavog prijevoda punog pogrešaka, koji, prije nego je izveden na premijeri u titlovima, s milijardu tehničkih grešaka, očito nitko nije pregledao. Unatoč potencijalu pjevača, kao i Orkestra i Zbora zagrebačkog HNK-a, koji su ne jednom, i ne tako davno, pokazali da ih se pod dobrim vodstvom može usmjeriti na pravi glazbeni put, s ovom predstavom pokazali su da je tendencija urušavanja  kvalitete opere u matičnoj kući, koja se kroz proteklih nekoliko premijera osjetila, očito uzela maha. U ovom slučaju toliko su se isprepleli negativni glazbeni i scenski elementi da ih je uopće teško razdvojiti i otkriti koji je početni i glavni uzrok katastrofe.
    Hrvatsko naordno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Nikša Bareza, red. Dominique Pitoiset
    Vodstvo, s obje strane, i glazbene i scenske, snosi naravno najveću odgovornost. Maestro Nikša Bareza nije uspio proniknuti u ton, frazu i osjećajnost Puccinijeve Manon Lescaut, nego je nametao krut protok fraze, ton je bio neobuzdan i preglasan, posebno u orkestru. Nigdje nije bilo pjevnosti, nismo mogli osjetiti suptilne nijanse Puccinijeve osjećajnosti, koja se odigrava dobrim dijelom u orkestru. Glazba nas, a to je kod Puccinija gotovo nemoguće, u ovoj izvedbi nije ganula. Glasnom orkestru pridružio se isto tako preglasan i neujednačen zbor koji se nadvikivao s orkestrom, a nadvikivali su se i solisti, a ponekad i utrkivali. Međutim, vizualni aspekt, ono što smo doživjeli gledajući pred sebe na scenu HNK-a, bilo je još puno, puno gore od trenutka kad se otvorila scena s nizom bolničkih kreveta, njih šesnaest, a u pozadini crveni baršunasti zastor, očito iz kazališnog fundusa. Pa onda neonsko svjetlo, i opet u drugom činu stolci posuđeni iz kazališnih loža. A u međuvremenu se na pozadini te siromašne, nemaštovite i besmislene scenografije borimo s loše izrađenim ili uopće neizrađenim odnosima među likovima, koji u besmislenim kaputima, a posebno Manon, čas crnokosa, čas s jeftinom plavom perikom, u predimenzioniranom baloneru i nekakvoj bezobličnoj haljini, ne da nije podsjećala na veliku ljepoticu i zavodnicu koja kao takva stoji u srcu djela i pokretač je zapleta Puccinija, Prévosta i nekolicine drugih, nego ništa od toga nije podsjećalo ni na okruženje Francuske 18. stoljeća, niti na bilo koje drugo okruženje.
    Hrvatsko naordno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Nikša Bareza, red. Dominique Pitoiset
    U režiji još jednog francuskog gosta, Dominiquea Pitoiseta, koji je ujedno i scenograf, nismo shvatili ni gdje se predstava odvija, ni što ona uopće predstavlja, ni tko je glavni i naslovni lik, jer je sve zajedno bilo lišeno značenja, težine i važnosti. S glazbene strane pojedinih solista, bilo je nekih svjetlijih momenata. Premda su u prvom i drugom činu, arije Des Grieuxa Donna non vidi mai i Manon In quelle trine morbide, prošle kao da ih nije ni bilo, dvoje solista – slovenska sopranistica Rebeka Lokar i talijanski tenor Renzo Zulian, oboje već poznati zagrebačkoj publici iz prijašnjih produkcija, raspjevali su se u ljubavnom duetu u drugom činu. Ipak, unatoč njihovim moćnim i lijepim glasovima, pravog muziciranja i prepuštanja osjećajima nije bilo. Naravno, mnoge otegotne okolnosti režije, zbog koje su pjevali najteže tonove puzeći po podu, a sopranistica pokušavala držati na oku neukusan kombine koji je bio najpromašeniji dio ekstremno loše kostimografije Axela Austa, i Manon umjesto privlačnom učinio šokantnom i vulgarnom, učinile su muziciranje gotovo nemogućim.

    Sve zajedno u drugom činu bilo je besmisleno, od scene s menuetom, u kojoj redatelj nije mogao odoljeti a da ne uključi i Crkvu i biskupe koji gledaju zavodnički ples Manon, u svoju neutemeljenu i samo u teoriji izgovorenu a na sceni ničim potkrijepljenu interpretaciju Puccinija kao anarhista. Kemije i senzualnosti nije bilo ni u naredna dva čina – Manon zarobljena i pred deportacijom u Ameriku i Des Grieux u očaju, ako su i imali neku svoju viziju uloge, narušena je tragikomičnom scenografijom, koja je izazvala smijeh po otvaranju zastora za treći čin. Nakon slavnog Intermezza, koji u ovoj izvedbi nije izazvao ni pokušaj pljeska, odjednom nas je na sceni dočekala slika zlokobnog kauboja, odjevenog u boje američke zastave, koji prstom upire u nas i govori: „I want you.“ Nakon nečeg takvog, teško je uopće više ozbiljno pratiti predstavu. Cijela patnja Manon, Des Grieuxa, pa i Lescauta kojega je ugodnim glasom, ali nažalost i on bez pravog uživljavanja u lik, donio Siniša Hapač, sve je palo u vodu s nakaradnom scenom i režijom.
    Hrvatsko naordno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Nikša Bareza, red. Dominique Pitoiset
    Posljednji čin, nakon što je po vlastitom scenariju redatelj Pitoiset odlučio oslijepiti Des Grieuxa, vodi nas u pustinju, s jednom baršunastom stolicom, u pozadini je baršunasti zastor, a sa stropa visi žarulja. Slijepi Des Grieux je, kako nas vrsni prijevod obavještava, ni manje ni više nego „buljio u daljinu“. Da, Chevalier je buljio i ljubio „zlatnu kosu“ crnokose Manon u pustinji s jednom baršunskom stolicom. Unatoč nesuvislim potezima redatelja i nepoticajnom i prilično ravnodušnom dirigiranju maestra Bareze, te općenito preglasnom orkestru, u prvom redu i jedino tenor Renzo Zulian uspio je probiti se kroz sve to i pokazati vlastitu autentičnu muzikalnost i razumijevanje svoje uloge. Premda nije bilo pravog odnosa s Manon, njegove su fraze zvučale pučinijevski. Sopranistica Rebeka Lokar pokazala je divan, raskošan glas, ali nije se uspjela upustiti u osjećajnost Manon, donijeti onaj dio njezine zavodničke osobnosti, osvojiti nas. Unatoč lijepoj i moćnim glasom otpjevanoj zadnjoj ariji Sola, perduta, abbandonata, lik i uloga Puccinijeve Manon nisu napravljeni.

    Lescaut Siniše Hapača osjećao se glasovno ugodno u svojoj ulozi, ali kao lik bio je bez prave snage, i osim u osnovnim crtama, bez ikakve izrađenosti u odnosima, što je – vjerujemo, stvar režije. Ozren Bilušić dao je, možda malo više od drugih, nekog karaktera i osobnosti liku Gerontea, koji se transformirao i u likove Narednika i Kapetana u trećem činu, premda glasom nije bio sasvim uvjerljiv u liku koji je predviđen za tamniji bas. Ivo Gianni Gamulin u likovima Edmonda, Učitelja plesa i Užigača bio je lirski raspjevan, ali se morao nadglasavati s orkestrom, što je oduzelo dio pjevnosti i mekoće njegovom glasu. Alen Ruško kao Gostioničar bio je uvjerljiv i scenski i pjevački. Ništa bez transrodnih uloga u našim suvremenim režijama, tako da ih je u ovoj predstavi bilo čak dvije – Pjevač/Pjevačica Tena Lebarić Rašković morala je s malo više sigurnosti i čvrstine u tamnom glasu otpjevati svoje ulomke u drugom činu. Frizer, odjeven i našminkan kao balerina, bio je u nenametljivoj izvedbi baletana Andrije Palade ipak elegantan i s mjerom.
    Hrvatsko naordno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Nikša Bareza, red. Dominique Pitoiset
    Muziciranje sviju zajedno, vjerujemo, bilo bi u boljoj početnoj poziciji s logičnijom režijom koja bi imala više osjetljivosti za originalne zamisli Puccinija i njegovih libretista. Ovako, s potpuno promašenom režijom, vjerujemo da su glazbenici izgubili tlo pod nogama i da im je to prilično otežalo posao. Isto tako, dirigiranje koje je Pucciniju nametnulo svojevrsnu tonsku agresivnost, pretvorilo je orkestar i zbor u prilično razularene grupe, posebno u prvom činu. Unatoč tome što smo u trećem i četvrtom činu mogli povremeno čuti lijepo fuzioniran ton gudača, sve zajedno bilo je preglasno i preoštro. Nakon spuštanja zastora, mlaki pljesak koji je premijerna publika uputila glazbenom dijelu izvođača pretvorio se nakon izlaska redatelja i njegovih pomoćnika u spontane glasne povike „Bu“. Sasvim opravdano i iskreno. Možda je to bilo upozorenje kazališnom vodstvu da pristupi postavljanju opernog djela s odgovornošću. Iako, nismo sigurni… Jer već dobivamo nove obavijesti o budućim suradnjama s francuskim umjetnicima u operi. Izgleda da bez njih ne možemo. Nažalost, moramo zaključiti da je ovo još jedna predstava zagrebačkog HNK-a koja nas neće ponovo privući u kazalište, premda se radi o Giacomu Pucciniju i Manon Lescaut.
    Hrvatsko naordno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Nikša Bareza, red. Dominique Pitoiset
    Ono što je posebno važno reći jest da bi ne samo kritičari i muzikolozi, nego i izvođački dio glazbene struke trebali iskoristiti vlastiti autoritet i razračunati se s ovakvim mesarenjem vlastite struke. Od propagandnih poruka, u kojima se javnosti Puccinija predstavlja kao anarhista, a njegovu Manon Lescaut naziva, bez ograda i riječi da se radi o interpretaciji, operom o zlostavljanju žena, do nakaradnih i posve nestručno izvedenih režija. Možda novo vodstvo i novi zaposlenici Propagande HNK, koji očito nisu upoznati ni s opernom poviješću ni s tradicijom, misle da će Puccinija takvim porukama poboljšati, kao da Puccinija uopće treba poboljšavati. Isto tako, napumpavanje vlastitog rada kroz lažne objave da se radi o petoj premijeri, a ne trećoj, isto tako bi trebalo uznemiriti glazbeničku struku. Ako netko iz HNK-a predstave Mimi i Evanđelje uvrštava u operne premijere, onda bi ne samo trebao dobro promisliti što čuje i što vidi na sceni, nego i pogledati na vlastite internetske stranice u kojima je Manon Lescaut upisana kao treća operna premijera nakon Sicilijanske večernje i Figarovog pira. Svakako, glazbenička struka bi trebala reagirati i ne dopuštati da se njihovom profesijom i umjetnošću poigravaju bez imalo odgovornosti nestručni i površni redatelji, PR stručnjaci i samozvani kazališni znalci, te s autoritetom moći i znati obraniti svoj rad ne pristajući bespogovorno na neprofesionalno i nestručno vodstvo, te vjerovati vlastitoj umjetničkoj procjeni i ne pristajati na bilo kakve redateljske interpretacije.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 12. travnja 2016.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...