Zanosna izvedba

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: dir. Kazushi Ôno, solist: Jasen Chelfi, violončelo, KD Vatroslav Lisinski, 6. svibnja 2016.

  • Kazushi Ôno, arhivska fotografija, foto: zgf.hr

    Zagrebačka filharmonija, publika i Kazushi Ôno se vole. Još otprije kojega desetljeća, kada je bio šef-dirigent u razdoblju od 1990. do 1996. godine, a i danas nakon dulje stanke. Jer, zaposleni Ôno od lani je i glazbeni ravnatelj Simfonijskog orkestra Barcelone i Katalonskog nacionalnog orkestra, a i Tokijskog Metropolitan simfonijskog orkestra u rodnom Japanu. No Zagreb i Ôno se i dalje vole s puno prava i bez zaborava! I sve to nakon koncerta u Plavom ciklusu koji je doduše obilovao i s ponešto kompromisa u izvedbama, a to nije nikakvo čudo. Inteligentna i umjetnički osjetljiva procjena danas već vrlo iskusnog Ônoa da u nekoliko pokusa ne može tražiti kruha nad pogačom, bila je isplativa. Koliko je općepoznato, prije gotovo tri desetljeća Kazushi Ôno je diskretno pozvan da bude šef-dirigent Filharmonije nakon jedne natjecateljske pobjede, čemu je prema svjedočenjima kumovao Pavle Dešpalj. Za nekoliko sezona je izgradio i orkestar i danas toliko spominjani imidž.

    Jasen Chelfi, arhivska fotografijaIzbor djela na programu je bio vrlo standardan: uvertira-koncert-veliko orkestralno djelo. Ili, redom: Weberova uvertira Euryanthe, Schumannov Koncert za violončelo i orkestar u a-molu, te Koncert za orkestar Béle Bartóka, jedno od ključnih djela prevratničkoga prošlog stoljeća. No danas će iskusni Ôno i u starom programskom obrascu pronaći pravi omjer svidljivosti u kojoj će, recimo tako, podvaliti pregršt glazbenog sadržaja. U tome mu je prvorazredan suradnik bio violončelist Jasen Chelfi u jedinom Schumannovu Koncertu za violončelo i orkestar u a-molu. U beskrajno sadržajnom i složenom djelu bez efekata koji nose neke natjecateljske ili estradne bodove. Sabrano lijepa tona i pripovjedno, Chelfi je uvjerljivo donio svoju dionicu uz pažljivu orkestralnu suradnju.

    Nije bilo bitno što se možda i sastav slušatelja u dobro popunjenoj dvorani Lisinski promijenio, a promijenio se i sastav jednako tako bitno pomlađenog sastava čiji članovi više ne shvaćaju olako svoje svojedobno vječno mjesto u orkestru. Kazushi Ôno to zna brzinom svjetlosti svoje glazbeničke inteligencije koordinirati. Brzinom munje shvatio je da u nekoliko pokusa ne može inzistirati na ljepoti tona, shvatio je koliko se pogrešaka u čitanju može tolerirati, a da se pri tome ne izgubi smisao. Koncert za orkestar Béle Bartóka bio je i odličan izbor i zanosna izvedba. U njoj se zadržala i cjelina i smisao vrlo složenih zahtjeva. Zadržala se dramaturška napetost u djelu u kojem su svi na neki način solisti, ali i svi su dio orkestralne cjeline. Uglavnom svježi u čitanju teksta, svirači Filharmonije bili su maksimalno profesionalni. Još pokoji korak i pokoji pokus u međusobnoj suradnji bio bi dobrodošao. U zadanim okolnostima Kazushi Ôno je bio dobri duh koji je sve sadržajno objedinjavao bez puno pompe.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 9. svibnja 2016.
    Zagrebačka filharmonija, arhivska fotografija

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...