Publika bez daha

Ciklus Lisinski Arioso: Dmitri Hvorostovski, bariton, dir. Konstantin Oberljan, Simfonijski orkestar grada Kaunasa, Asmik Gregorian, sopran, KD Vatroslav Lisinski, 13. svibnja 2016.

  • Dmitri Hvorostovski, foto: www.lisinski.hr

    Slavni bariton Dmitri Hvorostovski, sibirskog podrijetla (kako to voli naglasiti), već više od dva desetljeća u samom je vrhu svjetske operne scene – niže nastupe na svim velikim i najvažnijim svjetskim pozornicama, vrhunska audio i video izdanja – i postao je pravom ikonom opere 21. stoljeća. Njegov ogroman repertoar teško je sažeti u nekoliko riječi, kao i odlučiti se jesu li ljepše njegove interpretacije Verdija, Čajkovskoga, Mozarta ili brojnih drugih uloga i djela koje tumači.

    Zagrebačka publika u Dvorani Lisinski dočekala je Hvorostovskog ovacijama kakve taj vrhunski pjevač doista i zaslužuje. Ovacijama koje su u jednakoj mjeri upućene njegovoj umjetnosti kao i borbi s teškom bolesti s kojom se nosi tijekom zadnjih godinu dana, bivajući usprkos njoj gotovo cijelo vrijeme na opernoj i koncertnoj sceni. Hvorostovskoga naša publika poznaje, ako ne uživo s nastupa na svjetskim pozornicama, onda putem brojnih opernih HD video-prijenosa iz Metropolitan opere, gdje redovito nastupa. No, nastup uživo na koncertnoj pozornici Lisinskog, bio je ipak nezamjenjivo iskustvo. Sama pojava Hvorostovskog, u kojoj se ocrtavaju upravo onakve snažne karakteristike kakve nose i operni protagonisti koje Hovorstovski tumači, onog trena kada je ušao u dvoranu unijela je auru velikog umjetnika, izuzetne osobnosti, kakvu nose samo najveći. Njegov glas, gesta, poza, i prije svega muzikalnost puna značenja, koja zna prenijeti na osobit način svaku frazu i svaku riječ, oduševili su sve, i opravdali sva očekivanja.

    Za zagrebački nastup Dmitri Hvorostovski odabrao je uglavnom ruski operni repertoar. Nismo ga doduše čuli u ulomcima Onjegina, uloge koju utjelovljuje kao da je pisana za njega, kako je prepoznato i od kritike i od publike diljem svijeta, i koju će najesen ponovno tumačiti u Beču. Ali čuli smo ga u drugom ulomku Čajkovskog, u ariji grofa Tomskog iz Pikove dame, u koju je unio neobičnu dramsku snagu, gotovo demonsku žestinu u baladi Jednom u Versaillesu, u kojoj prepričava misterij Pikove dame. Odabir programa presjek je romantičnih ruskih baritona, od Grofa Tomskog, do u nas još uvijek malo poznatih opera Aleko Sergeja Rahmanjinova i Demon Antona Rubinsteina, do sjajnog monologa Kneza Igora iz istoimene velike Borodinove povijesne opere. Te ruske arije donose drukčiju pjevnost od one verdijanske talijanske u kojoj je Hvorostovski dosegnuo svoje pjevačke vrhunce i s kojom je ipak najprisutniji na sceni. U prvom redu valovitu melodiju punu strastvenih gesti do kojih vode duge linije čija legata i izdržane tonove Hvorostovski pjeva s krajnjim intenzitetom, melodioznim glasom koji je sa zrelošću poprimio tamniju, više dramsku nijansu.
    Asmik Gregorian, Dmitri Hvorostovski, Konstantin Oberljan, foto: www.lisinski.hr
    Romanca Po nebeskom oceanu, koju izvodi naslovni lik opere Demon Antona Rubinsteina, govori o palom anđelu koji pokušava iskupiti dušu preko ljubavi nevine djevojke i puna je zavodljivih nijansi koje Hvorostovski više nego uvjerljivo prenosi, jednako kao i misterioznu dimenziju lika, sličnu onoj koju će nositi i Onjegin Čajkovskog. I veristički Aleko Sergeja Rahmanjinova nosi sličnu mračnu crtu u sebi, ali prije svega romantične ljubavne osjećaje i zanos u kavatini Sav tabor spava, koju Hvorostovski tumači s toplinom i tragikom u glasu, izraženom kroz bujnu dinamiku i znakovite istaknute momente u ariji, sve do snažnog posljednjeg dugog, dugog tona, koji je sve ostavio bez daha, ali ne i sjajnog Hvorostovskog.

    Knez Igor u interpretaciji Dmitrija Hvorostovskoga dobiva onu potrebnu dimenziju plemenitosti i veličajnosti, u meko, bez žurbe i strastveno ispjevanim dugim frazama čeznutljive arije Ni sna, ni odmora zarobljenog kneza iz 2. čina opere, koji tuguje nad svojim mrtvim i porobljenim ratnicima, s kulminacijom u zanosnim vapajima za slobodom, u jednom od najdirljivijih trenutaka Borodinove partiture. Intenzitet interpretacije Hvorostovskoga, kao i pojava i izvedbena gesta kojom je u trenu probio i sasvim odagnao ikakvu barijeru između sebe i publike, ako ona uopće i postoji, bio je jednako prisutan i u posljednjem dijelu programa, s arijom iz jedne od uloga koje s najvećim užitkom pjeva i s kojom je nastupio otvarajući u rujnu prošle godine tekuću sezonu Metropolitan opere – uloge grofa Lune u Trubaduru. Kako je rekao u jednom intervjuu krajem prošle godine, uloga grofa Lune jedna je od najzahtjevnijih u repertoaru baritona, ali je ujedno i jedna od onih koje najradije interpretira i s kojom se potvrđuje kao pjevač. Arija Il balen del suo sorriso, nježna arija u najljepšoj belcanto maniri, visoke tessiture i stalno u mekanim piano i mezzopiano dinamikama, na kušnju stavlja i najbolje baritone. Od početnih fraza pa do mekanog ritma valcera u središtu arije, pratili smo jedinstvenu pjevačku invenciju Hvorostovskog, divna verdijanska fraziranja puna osjećaja, fine ukrase, sjajan raspon dinamike unutar zadanih dinamičkih okvira arije, gotovo nečujna piana, i raskošan ton na završnom vrhuncu arije, sve ono što nam je pokazalo i dokazalo zašto je Hvorostovski na vrhu svjetske baritonske ljestvice.

    Na koncertu se Hvorstovskom pridružila mlada litavsko-armenska sopranistica Asmik Gregorian, koja je s njime prošle godine u Moskvi pjevala u Rubinsteinovom Demonu. Njezine interpretacije Pjesme mjesecu Rusalke, iz istoimene Dvořákove opere, zatim arije Lize iz Pikove dame Čajkovskog i arije Sola, perduta, abbandonata naslovne junakinje Puccinijeve Manon Lescaut, pokazuju interpretacijsku zrelost pjevačice koja može stajati uz Hvorostovskoga na pozornici, premda dramska emocija koja dominira u njezinoj interpretaciji, i malo prečesto grleni ton, nisu bili sasvim prikladni odabranim arijama Rusalke i Lize. Također, haljina, odnosno bolje rečeno, ekscentričan kostim koji je odabrala, nalik na kabanicu ili nekog stiliziranog pajaca, nisu bili u skladu s arijama koje je pjevala i davali su pomalo čudan prizvuk glazbi. U pratnji Hvorostovskom bio je Simfonijski orkestar grada Kaunasa, koji nažalost nije pokazivao pravu sigurnost u notni tekst koji je svirao, unatoč muzikalnom vodstvu Konstantina Oberljana, dirigenta koji je više puta pratio Hvorostovskog na koncertima. Koncert je završio efektnim duetom Leonore i grofa Lune iz Trubadura, da bi Hvorostovski srčano otpjevanim dodatkom, ruskom pjesmom Oči čornije, dodatno razoružao publiku koja ga je ispratila dugotrajnim gromoglasnim pljeskom i povicima oduševljenja.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 18. svibnja 2016.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...