Djela skladatelja teške kategorije

Koncertna sezona Zagrebačkog kvarteta, Hrvatski glazbeni zavod, 1. lipnja 2016.

  • Zagrebački kvartet, arhivska fotografija

    Još jedna sezona Zagrebačkoga kvarteta u isto tako još uvijek teško usporedivoj udobnosti akustike dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda privedena je kraju s djelima skladatelja teške kategorije: Ludwigom van Beethovenom i Johannesom Brahmsom iz doba kada je cvala komorna glazba. To je jasno jer nije bilo otežavajućih okolnosti. Danas se više ne muzicira iz gušta po kućama boljeg imovnog stanja. Slobodno vrijeme je okupirala televizija, računala i ostale uvijek svježe tehničke naprave za igrače svake vrste.

    Dugo preferirani Zagrebački kvartet osnovan još u prvoj polovini 20. stoljeća, prošao je mnoge mijene. Svakako i mijene u sastavu, doba veće ili manje slave, čak i opasne opuštenosti i oronulosti zajedničkog zvučanja i preciznosti. U relativno maloj sredini pojavili su se novi gudački kvarteti i oglasili znak za uzbunu koji se u početku ignorirao. No, ipak je to bio znak za uzbunu. Pojavljivali su se i Rucner i Sebastian i Porin s ozbiljnim namjerama. I svaki osniva svoj ciklus za malobrojne ljubitelje kvarteta, ostarjelu publiku i đake koji u sklopu školskog glazbenog odgoja moraju pohoditi i koncerte. Svojevrsna nedodirljivost Zagrebačkog kvarteta i stara slava – slično kao i kod Zagrebačkih solista – postala je dijelom veće slike u nadasve zahtjevnom kvartetskom muziciranju. Literatura je više nego obimna, ali stadionski ozvučeni trendovi osjetljivoj formi nikako ne idu u prilog.

    Trenutno Zagrebački kvartet djeluje u sastavu Marin Maras i Davor Philips, violine; Hrvoje Philips, viola i stabilan i nenametljiv Martin Jordan na violončelu. Najbolja je akvizicija oporavka relativno novopridošli Marin Maras, odličan prvi violinist besprijekorne intonacije, njegovana tona i nenametljiva autoriteta. Brahmsov Gudački kvartet u a-molu iz drugog dijela večeri je drugi iz njegova 51. opusa. Nakon skica, s prekidima je nastajao trinaestak godina. Stanovita blagost, i da se ne spominje liričnost Kvarteta, bila je po mjeri izvodilačkog senzibiliteta. Premda bi se u izvedbama uživo možda uvijek moglo nešto dorađivati – ili možda napraviti drukčije u ukupnom odnosu zvučanja na zajedničkom poslu. Na koncertima do srži ogoljele forme poput gudačkog kvarteta ni slušateljski zadatak nije zanemariv. Kao kuriozitet može se zabilježiti da je nakon prvoga stavka Beethovenova Kvarteta u Es-duru, op. 127 jedno sitno, otprilike trogodišnje dijete iskreno povikalo „bravo“ ili možda samo zato što na koncertima svake vrste odobravanje treba izraziti jasno i glasno. To je dakako izazvalo opći smijeh u pristojno popunjenoj dvorani. Napor izvedbe kasnoga Beethovenova opusa osjetio se u povremenom padu energije i usklađenosti kvarteta. Ali na kraju postaje važno da je cjelina i složeni sadržaj kasnog Beethovenova opusa u dvorani zadržan na vrlo ozbiljnoj i pristojnoj izvodilačkoj razini.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 6. lipnja 2016.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike