Homogeni sastav

18. Festival sv. Marka, Zagreb, 25. travnja – 8. svibnja 2016. (3)

  • Lorenz Nasturica-Herschcowici, arhivska fotografija, www.mphil.de

    Pretposljednji koncert ovogodišnjega Festivala sv. Marka održan je u nedjelju, 8. svibnja 2016. pred malim brojem slušatelja u crkvi sv. Marka koja je poslužila kao koncertna dvorana. Kao glazbalo s tipkama u ulozi baroknoga bassa continua dominiralo je čembalo u tri skladbe u prvome dijelu programa posvećenom Johannu Sebastianu Bachu i posljednjoj skladbi koncerta Simfoniji u d-molu, Hob. 1/26 s podnaslovom Lamentacija Josepha Haydna. Prije nje izvedena je Koncertantna simfonija za violinu i violu u D-duru Carla Philippa Stamitza u kojoj su gudačkim pridružena dva roga. Pred publikom su opet, kao i druge večeri festivala, sjedili članovi Komornoga studija Zagrebačke filharmonije, uglavnom mlađi članovi orkestra, kako je to bilo predviđeno 1971. godine u vrijeme njegova osnivanja. Umjetničko vodstvo preuzeo je violinist Lorenz Nasturica-Herschcowici, rodom iz Rumunjske, glazbenik bogate umjetničke karijere, najviše vezan uz Münchensku filharmoniju i više različitih komornih ansambala Berlinske filharmonije. Drugi gost – violist Wilfried Strehle, član je Berlinske filharmonije od 1971. i dulje surađuje s Nasturica-Herschcowicijem u berlinskim komornim sastavima.
    Komorni studio Zagrebačke filharmonije, argivska fotografija, foto: Foto Luigi Opatija, zgf.hr
    Lijepi uvod bio je 3. Brandenburški koncert u G-duru, BWV 1048 Johanna Sebastiana Bacha, uz čembalo pisan izvorno za tri violine, tri viole, tri violončela i kontrabas u kome je Wilfried Strehle svirao prvu violu. Malo brža tempa okvirnih stavaka, između kojih samo violina i čembalo naznačuju kratki, jedva minutni polagani stavak, čvršći i odrješitiji potezi gudalima, dinamika bliža jačim vrijednostima i usporenja na neuobičajenim mjestima odraz su pristupa umjetničkoga voditelja Bachovu zapisu. U nastavku je slijedio Koncert za dvije violine, gudače i continuo u d-molu, BWV 1043 Johanna Sebastiana Bacha u kome se Lorenzu Nasturica-Herschcowiciju pridružio violinist Martin Draušnik. Veći gudački sastav primijenio je i u toj skladbi odlučniji način sviranja i dinamičku snagu uz ne prevelike nijanse, a izvevši i tu skladbu prema zamisli umjetničkoga voditelja Nasturica-Herschcowicija nije uvijek uspijevao slijediti u pravilnom ritamskom pulsu odabrana brža tempa.

    Tipično djelo za razdoblje predklasike i klasike je Koncertantna simfonija za violinu, violu i orkestar u D-duru Carla Philippa Stamitza. Dva solistička glazbala međusobno se nadmeću ili se nadovezuju na ranije nastupe tema u tri stavka sheme brzi – polagani – brzi iznad jednostavno razrađene pratnje orkestra. Violinist Lorenz Nasturica-Herschcowici i violist Wilfried Strehle uspješno su se nadmetali u svom umijeću sviranja, pri čemu se svjetliji i viši zvučni registar violine spajao s dubljim, mekim, zagasito obojenim registrom viole. Za Haydnovu 26. simfoniju u d-molu za gudače, dva roga, dvije oboe i continuo nije sačuvan izvorni zapis, a u osnovi melodijskih linija prvog i drugog stavka nazire se slobodni slijed srednjevjekovnih gregorijanskih napjeva iz Muke po Marku (kako se još običavalo pjevati u Austriji u vrijeme nastanka simfonije 1768. godine). Treći stavak Menuet s Triom završava u stišavanju dinamike, ostavljajući slušatelja pred pitanjem bez pravog odgovora: je li to doista završetak ili slijedi još nešto? U Haydnovoj simfoniji, čiju izvedbu može voditi koncertni majstor, predstavio se Lorenz Nasturica-Herschcowici kao dirigent jednostavnih, ali možda ne uvijek i sasvim jasnih pokreta kojima je slušateljima približio dinamički razrađeno sviranje, melodijsko-ritamske raznolikosti i harmonijski govor ranoga Haydnova simfonijskog stvaralaštva. Komorni studio Zagrebačke filharmonije priklonio se susretljivo svom umjetničkom ravnatelju u solidnoj razradi dostupnoga notnog zapisa.
    Oratorijski zbor Crkve sv. Marka, arhivska fotografija
    Festival sv. Marka zaključio je Oratorijski zbor Crkve sv. Marka, nastupivši u svojoj crkvi uz Hrvatski barokni ansambl pod ravnanjem dirigenta Jurice Petra Petrača u ponedjeljak, 9. svibnja 2016. s dvije poznate barokne crkvene vokalno-instrumentalne skladbe. U inačici poznate starokršćanske himne Te Deum laudamus Marc-Antoinea Charpentiera nastupili su uz zbor i orkestar vokalni solisti Ivana Lazar (sopran), Martina Borse (alt), Josip Čajko (tenor) i Alen Ruško (bas), a basso continuo na čembalu i orguljama svirao je Pavao Mašić, glazbenik s kojim Zbor surađuje iz tjedna u tjedan.

    Tekst himne Tebe Boga hvalimo nadahnuo je Charpentiera, skladatelja iz druge polovine 17. stoljeća, da skladbu raspoređenu u deset stavaka započne instrumentalnim Preludijem, svečanim nastupom bubnja i trube uz orkestar. Uz nekoliko kraćih nastupa, truba zaokružuje uzvišeni i patetični ugođaj posljednjega stiha himne U Te se Gospodine uzdah, koji iskazuje duboke vjerske osjećaje. Početni stih Tebe Boga hvalimo donosi solo-tenor, otvarajući niz od devet različitih cjelina u kojima se isprepliću samostalni nastupi solista, zbora ili međusobna nadmetanja u dobro razrađenim i ostvarenim dinamičkim odnosima. Polifoni i homofoni slog izmjenjuju se isto kao i odabrani motivi ili kraće teme, podesni za različitu obradu, pri čemu se tek u nekoliko navrata skladatelj upustio u ukrašavanje melodija koloraturama i drugim ukrasima.

    Jurica Petar Petrač, arhivska fotografijaDruga skladba koncerta bila je 110. psalam Dixit Dominus Georga Friedricha Händela, skladatelja čiji je opus jedan od vrhunaca kasnoga baroka. Tekst psalma Reče Gospodin rasporedio je Händel u deset kratkih cjelina, započevši odmah sa zborom i solistima (altom i tenorom). U više odlomaka svečanog ugođaja, u kome sudjeluju zbor i solisti, gudačima su u orkestru pridruženi i puhači. Uz njih, Händel je skladao i sasvim mirne, kontemplativne dijelove kao što je drugi stih Virgam virtutis za alt i continuo u kome je violončelo prividno nadjačalo tiho, profinjeno registrirane orgulje. U više zborskih odlomaka Händel je obilno koristio imitaciju u kraćim fugatima (fugama); solističke dionice obogatio je koloraturama uz druge viortuozne zahtjeve, a skladbu je završio sa solistima i zborom s višekratnim Amen. U ovoj je skladbi nastupila i sopranistica Monika Cerovčec.

    Izvedba dviju baroknih crkvenih skladbi otkrila je velike mogućnosti Oratorijskog zbora Crkve sv. Marka glede svladavanja zahtjevnih visina, brzih ritamskih kombinacija i izdržanosti u tempima, dinamičkih raspona, dobre dikcije i suradnje sa solistima i orkestrom. No, pjevanje duljih i zahtjevnih zborskih skladbi odrazilo se u drugome dijelu na povremeno slabije kontroliranoj intonaciji. Vokalni solisti imali su u solo nastupima, ali i u nastupima sa zborom, prilike potvrditi svoje pjevačke kvalitete, osobito u brzim koloraturnim odlomcima, kao i fraziranje u mirnim pjevnim linijama, pa se kvintet (kvartet) pokazao homogenim sastavom podjednakih pjevačkih vještina. Hrvatski barokni ansambl pružio je dobru podlogu svim pjevačima, unatoč kadikad slabije izbrušenoj intonaciji, surađujući dobro s njima i dirigentom Juricom Petrom Petračem koji je obje partiture pročitao primjereno baroknome stilu i sigurno vodio čitavu izvedbu.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 12. lipnja 2016.

kritike