Cio-Cio-San za pamćenje

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Macerata Opera Festival: Giacomo Puccini, Madama Butterfly, dir. Nikša Bareza, red. Pier Luigi Pizzi

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Macerata Opera Festival: Giacomo Puccini, Madama Butterfly, dir, Nikša Bareza, red. Pier Luigi Pizzi

    Butterfly, simbol ljepote i krhkosti, jednog trena u zraku a drugog razapetih krila prepariran u nekoj zbirci, kako sam lik u trenutku kobne slutnje opisuje u operi, a za Puccinija nestvarni idol stvarnih ljudskih osjećaja. Priča je zapravo jednostavna: mlada djevojka u posredničkom braku, prodana imućnom strancu za razbibrigu tijekom boravka u stranoj zemlji. Ništa neobično i vrlo aktualno i u današnje doba. Ipak, nemoguće je tako u par crta opisati kompleksnu partituru i predstavu koju stvara Puccini u Madame Butterfly, zaodjenutu fin-de-sieclèovskim flairom egzotike, Japana, prošaranu prozirnom elegancijom neobičnih melodija koje upliće u paletu svojih strastvenih, razigranih boja i poteza, donoseći na pozadini jasno ocrtane atmosfere dubinski okarakterizirane likove, za koje već u prvih nekoliko fraza stvara savršen kontekst i nepogrešivo upečatljive osobine.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Macerata Opera Festival: Giacomo Puccini, Madama Butterfly, dir, Nikša Bareza, red. Pier Luigi Pizzi
    Takav je rijedak majstor bio Puccini, da njegov briljantan glazbeni i kazališni talent jasno prepoznajemo čak i u nemuštim izvedbama, čija glazba, struktura drame, uvjerljivost i istinitost glazbe i likova uspijevaju nadići čak i nesavršenosti izvođača. A kada se dogodi ona rijetka konstelacija, da u interpretu Puccini sebi nađe savršenog para, onda je to predstava za pamćenje. E pa upravo se to dogodilo u dvije koprodukcijske predstave Madame Butterfly u Zagrebu. Maestralna interpretatorica kakvu je i sam Puccini mogao samo poželjeti pjevala je naslovnu ulogu pred zagrebačkom publikom na dvije dupkom pune predstave 5. i 7. listopada u HNK u Zagrebu – Donata D'Annunzio Lombardi, u svijetu prepoznata kao idealna interpretatorica Puccinija, gošća iz talijanske Macerate, s kojom je HNK ovom prilikom ostvario suradnju. Upravo zbog nje predstava Butterfly, koju smo gledali, nije bila samo odlična i zadovoljavajuća prema standardima europskih kazališta kakve priželjkujemo i u našim kazalištima, nego izvanserijska. Ni u velikim svjetskim opernim kućama nije svakodnevna pojava takav interpret koji uspijeva osvijetliti partituru na jedinstven način, sudjelujući u stvaranju krajnjeg rezultata jednako toliko koliko i tvorac partiture.

    Intenzitet interpretacije sopranistice Donate D'Annunzio Lombardi je upravo takav, povlačeći publiku za sobom u dramu Butterfly sve dublje, da bi u trećem činu cijeli auditorij, preplavljen emocijama, u suspregnutoj tišini, zajedno s njom na neki način umro, i kroz suze, dolazeći sebi od potresnog kraja opere, provalio prvim povicima „Bravo“ u ovacijama koje su uslijedile. Izlišno je možda ulaziti ovdje u detalje njezine izvedbe, iako postoji mnogo toga što bi se od nje moglo naučiti. U prvom redu sklad i kompletnost uloge u pjevačkom, glumačkom i emocionalnom smislu, od ljepote koja izvire iz istinitosti njezinog pjevanja, pokreta, gestikulacije, izraza lica, proživljenosti svake riječi i glazbene fraze. U njezinoj interpretaciji nije bilo ni najmanjeg rizika da se podlegne iskušenjima Butterfly, čiju mladost, krhkost, nevinost, često pjevačice nespretno glume, hodajući sitnim koračićima gejše, naginjući nedužno glavu na stranu, i sličnim banalnim pokretima operne glume. Ovdje takvih grešaka nije bilo, gluma je bila prirodna, proizlazila je u svim situacijama iz osjećaja lika, a uvjerljivost se zasnivala na pjevu, čije su boja, fraza, intenzitet, sezale iz istih korijena kao i razložnost Puccinijeva pisanja.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Macerata Opera Festival: Giacomo Puccini, Madama Butterfly, dir, Nikša Bareza, red. Pier Luigi Pizzi
    Ono što se mora reći je i to da je sopran Donate D'Annunzio Lombardi izrazito lirski, ali s dramskom izražajnošću, i premda neki njezini visoki tonovi, izolirani iz konteksta njezine glazbeno-scenske interpretacije nisu bili dinamički moćni, kakve bismo očekivali u ulozi Butterfly, kompletna uloga je napravljena briljantno i može se reći da je nosila predstavu. I to predstavu u kojoj su i ostali interpreti redom bili izvrsni. Odmah uz Cio-Cio-San ističe se Suzuki, u potresnoj interpretaciji izvrsne mezzosopranistice Annunziate Vestri, koja je od samog početka savršeno postigla auru samozatajne sluškinje u kojoj se osjećaji Cio-Cio-San produžuju i ogledaju. Drama se mogla odvijati već samo po njima dvjema, po njihovoj međusobnoj komunikaciji, usklađenim pokretima, elegantno izvedenoj stilizaciji japanskih kretnji, a kulminacija njihove interakcije, u kojoj su dva lika bila doslovno povezana, bila je u njihovom duetu.

    Intenzitetu koji je postignut pomogao je ovdje kao i u cijelom posljednjem dijelu opere, i lik dječaka – sin Butterfly i Pinkertona, u nepjevanoj ulozi, u kojoj je cijelu publiku osvojio maleni Pavao Novak. Kao Pinkerton odličan, stamenog glasa, bio je također gost iz Macerate, tenor Massimiliano Pisapia. Njegova odlična interpretacija uloge u cjelini ipak je u određenim trenucima možda tražila još malo više, kako bi parirao Donati D'Annunzio Lombardi, pogotovo u duetu u prvom činu, kada mu je nedostajalo malo više lirskog osjećaja, kako bismo ovaj prekrasni duet mogli doživjeti u njegovoj punini. Još jedan sjajan gost na zagrebačkoj sceni bio je i Sharpless, odnosno bariton Giuseppe Altomare, koji je na sličan način kao i Annunziata Vestri, uzdigao sporednu ulogu na razinu neizostavnog protagonista, pjevačkom izvrsnošću i dramskom vještinom, koje su i ovom liku udahnule život i prevele ga iz opernih scenskih okvira u stvarnost.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Macerata Opera Festival: Giacomo Puccini, Madama Butterfly, dir, Nikša Bareza, red. Pier Luigi Pizzi
    Treba istaknuti još i odličnog mladog domaćeg pjevača, jednog od najnovijih solista HNK u Zagrebu, tenora Božimira Lovrića, koji je uspio glazbeno precizno i glumački karakterno donijeti lik Gora, i stajati uz bok iskusnim gostujućim solistima. Uvjerljivosti i snazi predstave pridonijeli su i svi ostali interpreti, Nikša Radovanović možda malo pretih u ulozi Princa Yamadorija, uvjerljiv Siniša Štork kao Bonzo, kao i Diana Hilje kao Kate Pinkerton, te u manjim ulogama Ivica Trubić (Komesar), Ivan Šatalić (Matičar), Tamara Cipek (Majka) i Kristina Anđelka Đopar (Tetka). Posebne pohvale idu Zboru HNK koji je pokazao vještinu lijepo izbalansiranog zvuka, ne samo u Intermezzu, nego i u prvom činu kada je pjevao niti metar udaljen od publike, u parteru gledališta. Orkestar vođen rukom maestra Nikše Bareze bio je u dobroj formi, ali ne i izvrstan – nedostajalo je nijansi u bojama, mekoće tona, a u prvom činu dojam je bio da je orkestar pregust i preglasan. Lijep violinski solo odsvirala je Natalia Anikeeva u Intermezzu na kraju drugog čina.

    Uspjeh predstave, koliko god na odličnim pjevačima, temeljio se i na vrhunskoj nenametljivoj režiji jednog od najvećih živućih majstora operne režije, Pier Luigija Pizzija, koji je ujedno i scenograf i kostimograf predstave. Doživljaj distance od umjetnosti nastale prije sto i više godina, što se zna često dogoditi u režijama koje gledamo, tzv. suvremenim režijama, ovdje nije postojao. Imali smo osjećaj da smo u kazalištu Puccinijeva vremena; svježina i intenzitet predstave izazivali su neodoljiv osjećaj da smo prebačeni na početak 20. stoljeća. Suptilno sjenčanje situacija, neobično mnogo detalja, kojih nismo niti svjesni u protoku opere, neosjetno vođenje kroz vremenske okvire radnje, koji se usporavaju u prikazu pojedinog trenutka, nalikovalo je na film, a sve postignuto bez agresivnih efekata i pretjeranog šarenila, kojime mnogi redatelji znaju opteretiti Butterfly.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Macerata Opera Festival: Giacomo Puccini, Madama Butterfly, dir, Nikša Bareza, red. Pier Luigi Pizzi
    Scenografija je bila stalno ista, skladna japanska kućica, ali način na koji se koristio prostor u njoj i oko nje učinilo je da ne bude monotonije. Svjetlo se mijenjalo u rasponu bijelog i žutog spektra, bez agresivnih boja, donoseći promjene scena i vremenskih odrednica priče. U nekoliko detalja Pizzi se odmaknuo od zadanosti priče. Intermezzo na kraju drugog čina, tijekom kojega Butterfly, s djetetom i Suzuki, bdije čekajući Pinkertona, pretvorio je Pizzi u njezin san, fantaziju, u kojem se dogodi njihov sretan ponovni susret, različito od onoga kako će to biti na kraju priče. Prikazano je to kroz baletni duo, koji su otplesali Marta Negrini i Federico Melca. Isto tako, na samom kraju predstave Pizzi uvodi moment koji je pojačao tragiku likova i pridonio realističnosti dojma, kada Suzuki, nakon što Cio-Cio-San mačem koji je naslijedila od oca i činom kojim će ponoviti očev, počini harakiri, skrati njezinu samrtnu agoniju, tako što napravi posljednji potez oštricom i ubije je.

    Ideja ove koprodukcije HNK u Zagrebu i Opernog Festivala u Macerati za svaku je pohvalu, i jedan od najelegantnijih načina da se obogati ponudu opernih predstava. Mogli bismo poželjeti da je bilo ne samo dvije, nego barem još nekoliko predstava. Sasvim sigurno bi napunile kazalište. Ali i ove dvije će nam ostati dugo u pamćenju i usto poslužiti kao pokazatelj standarda koji bi trebalo dosegnuti u domaćim produkcijama.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 20. listopada 2016.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...