Haydn bez razloga

63. koncertna sezona Zagrebačkih solista: solistica: Meehae Ryo, violončelo, Hrvatski glazbeni zavod, 18. listopada 2016.

  • Zagrebački solisti, foto: www.zg-solisti.hr

    Standardna sezona Zagrebačkih solista, nakon autorske večeri kontrabasista Marija Ivelje i prijatelja kao dodane vrijednosti u Muzeju za umjetnost i obrt, počela je i u Hrvatskom glazbenom zavodu. Na programu je bila Passacaglia za gudački orkestar u g-molu, op. 35 Krste Odaka, Drugi koncert za violončelo i orkestar u D-duru, op. 35 Josepha Haydna i uvijek rado slušana i često izvođena Serenada za gudače u C-duru, op. 48 Petra Iljiča Čajkovskog. Serenada Čajkovskog zacijelo je bila hit večeri jer se njezinim izborom izgleda ne može pogriješiti. Koncert je otvorila Passacaglia Krste Odaka, prvotno nastala za orgulje uoči Drugoga svjetskog rata no njezina je gudačka inačica, čini se, daleko poznatija. Dvanaest varijacija na basovsku temu – od jednostavnih do vrlo složenih – prvorazredni je zadatak za gudače. Zagrebački solisti nastojali su razborito i pregledno donijeti građu i to im je uspjelo do relativno prihvatljive mjere, premda nije bilo dovoljno brige za ukupno plemenitije zvučanje ansambla uz dojam da se friško i naporno čita nimalo jednostavan tekst, a mjesta je ostalo i za jasniju razabranost dionica u osobito osjetljivoj polifoniji.

    Meehae RyoSredišnji dio večeri pripao je solistici i ansamblu. Bila je to korejska violončelistica Meehae Ryo u Haydnovu Koncertu za violončelo i gudače u D-duru. Nakićena umjetnička biografija solistice bogata je do iznemoglosti, premda to interpretacija solističke dionice Haydnova Koncerta nije mogla pouzdano dokazati. Ansambl je u pratnji pokušavao biti rutiniran, iako se osjetila stanovita neusklađenost. Moguće su dvije, tri interpretacije događaja – ili je ugledna solistica imala loš dan ili je ambiciozna i voli svirati javno, te dovoljno bogata da može financirati sve škole, pedagoge, izdavače nosača zvuka i suradnju s uglednim ansamblima. Ili je posrijedi kombinacija svega toga. Svaka čast takvoj solističkoj karijeri u vrijeme kada se za jedno pristojno orkestralno mjesto bori i dvjestotinjak odličnih violončelista. Haydnov Koncert osvanuo je u labavoj intonaciji, kolebljiva tempa s promjenjivim tehničkim uspjesima nekontroliranih brzaca i blago iscrtanim prikazom osnovnih obrazaca poznavanja stila. U nekoj konspirativnoj tajnosti ostala je konzistentna ideja o interpretaciji djela kojega čelisti redovito prolaze tijekom školovanja. Osim klimavog pokušaja urednog nabrajanja nota! Dobre škole i pedagozi očito mogu svakoga ponešto naučiti, pa i to da se u Haydnovu Koncertu za violončelo u svim okolnostima i sa svim nedaćama može stići od početka do kraja.

    Teško je i pomisliti na sastavljanje sezonskog izbora bez jednog od kapitalnih romantičarskih djela nastalih za gudački sastav kada su već promjenom izvodilačkih i slušalačkih navika djela barokne literature (primjerice Zagrebačkim solistima omiljeni Bachovi Brandenburški koncerti) preselili u vlasništvo specijaliziranih sastava. Izbor je i ovaj put u drugom dijelu večeri bila sto puta svirana, ogledna Serenada za gudače u C-duru Petra Iljiča Čajkovskog Zagrebački solisti izazovu uvijek ponovno s radošću odgovaraju svirajući po sjećanju, srčanim potezima koji opet osvajaju meka srca slušatelja. Izgleda da se Serenada Čajkovskog uvijek može ponovno izvoditi i slušati, a sljedeća izvedba je za ponavljanje gradiva najavljena još jednom i za sljedeći koncert krajem studenog u Muzeju za umjetnost i obrt.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. listopada 2016.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike