Tehnički neupitno i muzikalno

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dirigent i solist Enrico Dindo, violončelo, KD Vatroslav Lisinski, 13. listopada 2016.

  • Enrico Dindo i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić, hrt.hr

    Nova sezona Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije počela je u četvrtak, 13. listopada 2016. Na koncertu održanom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog predstavio se kao dirigent i solist na violončelu Enrico Dindo kao i na početku prošle sezone kada je preuzeo mjesto šefa-dirigenta. Zagrebačkoj publici poznat je već od ranije kao vrstan glazbenik koji je počevši karijeru u opernom orkestru milanske Scale orkestralno muziciranje zamijenio solističkom karijerom, a posljednjih desetak godina nastupa i kao dirigent. Muzikalan i spretan, glazbenik s iskustvom člana, orkestra Dindo je za prvi koncert Majstorskoga ciklusa odabrao tri popularna i zahtjevna glazbena djela iz glazbene literature 19. stoljeća.
    Enrico Dindo i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić, hrt.hr
    Počevši koncert s Uvertirom operi Ruslan i Ljudmila Mihaila Ivanoviča Glinke, u kojoj svi gudači mogu pokazati tehniku i brzinu u prvoj temi, a violončela pjevnost i romantični zanos u drugoj, Dindo je sjajno uveo publiku u glazbeni doživljaj, čemu su pridonijeli i dobro izbalansirani puhači i udaraljke. U Varijacijama za violončelo i orkestar na rokoko-temu u A-duru, op. 33 Petra Iljiča Čajkovskog Dindo je poput koncertnih majstora i instrumentalnih virtuoza iz vremena rokokoa i klasike odložio dirigentski štapić vodeći izvedbu povremeno okrenut prema orkestru, posvetivši se solističkoj dionici. Pjevnu, jednostavnu temu mijenjao je Čajkovski na više načina prihvativši – iako ne baš susretljivo – neke izmjene u izvorniku koje mu je kao iskusni violončelist predložio Wilhelm Fitzenhagen kome je djelo bilo i namijenjeno.

    U drugome dijelu koncerta izvedena je Peta simfonija u c-molu, op. 67 Ludwiga van Beethovena. Kako je od prvih pokušaja zadiranja u glazbeni sadržaj i pridodavanja nekog izvan glazbenog sadržaja ova Beethovenova četverostavačna simfonija, nazvana zbog početnog motiva Sudbinska, stekla popularnost među publikom, svaka njena izvedba oživljava kod slušatelja možda sjećanja na neke ranije, ostavši prepoznatljivim predloškom koji ne podnosi nove poteze i nedorađenost izvedbe. U četvrtome stavku Pete simfonije Beethoven je prvi put u toj glazbenoj vrsti koristio u orkestru tri nova puhačka instrumenta – piccolo, trombone i kontrafagot, proširivši paletu instrumentalnih boja.
    Enrico Dindo i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić, hrt.hr
    Raznolikost boja i različitost artikulacije tonova bila je zamjetna na koncertu Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije – od brze Glinkine uvertire i Varijacija na rokoko-temu Čajkovskog do Beethovenove Pete simfonije prepune različitih dinamičkih nijansi, čiju paletu dopunjuju nagla sforzata prenoseći naglaske na nenaglašene dijelove unutar taktova. Snašavši se dobro u ulozi voditelja orkestra, Enrico Dindo sigurno je pročitao izvornike skladbi, oblikujući tijekom izvedbe profinjeno pojedine fraze, snalazeći se u odabranim tempima obogaćenim agogičkim promjenama. Suradnja s orkestrom svela se na diskretne i uvjerljive pokrete, dok je kao solist u Varijacijama na rokoko-temu Čajkovskog Dindo tehnički neupitno, muzikalno i izbalansirano u odnosu na pratnju orkestra odsvirao solističku dionicu prateći pomno njegovo sviranje, pazeći na dinamiku poniklu iz jedva čujnog pianissima izraslu do najglasnijih vrijednosti. Nadahnuto sviranje svih članova orkestra provelo je slušatelje kroz istančanu sviranje pri čemu su puhački instrumenti i udaraljke sačuvali snagu i lijep oblikovan ton što je bilo osobito dojmljivo u izvedbi Beethovenove Pete simfonije.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 27. listopada 2016.

kritike

najavljujemo...