Posvećenost pozivu

Ciklus Pleyel Svetislava Stančića: Eugen Indjic, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 25. listopada 2016.

  • Eugen Indjic, foto: J. Martin, eugenindjic.com

    Klavirski recitali, slično kao i gitaristički, redovito okupe svoju specifičnu publiku koja je izravno ili posredno vezana uz instrument uz šačicu gostiju. Tako je bilo i za recitala Eugena Indjica na ovosezonskom nastavku pijanističkog ciklusa Pleyel Svetislava Stančića. Ciklus je u prošloj sezoni pokrenula Umjetnička organizacija Cristoforium u Hrvatskom glazbenom zavodu nakon dovršene temeljite restauracije nadasve plemenitog instrumenta iz radionice Pleyel koji je pripadao pedagoškoj legendi Svetislavu Stančiću, a sada je u vlasništvu pijanista i restauratora Ljubomira Gašparovića.

    Eugen Indjic je prvi put gostovao u Zagrebu prije čak 45 godina u naponu mlade snage i ovjenčan nagradama i priznanjima. I danas svjedoči o kontinuitetu te snage i izdržljivosti, što u tako dugom razdoblju rade samo intenzivno posvećeni svom pozivu. Možda se dio sklonosti Indjiceva navraćanja u ove krajeve može pripisati činjenici da je rođen u Beogradu godine 1947. Bilo kako bilo, Eugen Indjic jedan je iz relativno male skupine pijanista svjetskih putnika koje su uvijek rado ponovno slušani, u odnosu na stotine i stotine zvijezda repatica. U puno dražoj i primjerenijoj dvorani Glazbenoga zavoda u odnosu na stadionski Lisinski gdje je ranije nastupao i gdje marketinška mašinerija mora upregnuti snage kako bi dvoranu za solističke nastupe popunila ponekad i pljeskačima između stavaka cikličnih djela.

    Zbog redovitih pojavljivanja Eugena Indjica, slušatelji su se znalački ujedinili u neformalnu i vjernu skupinu. I ovoga puta s tisućama utakmica u rukama, kako se rado govori za sportaše, Eugen Indjic nije iznevjerio. Njegova umjetnička snaga i izdržljivost proizlazi prije svega iz usmjerenosti prema glazbenom sadržaju. Neobično oštro započeo je recital u izboru tri Chopinove mazurke. U početku snažno i pomalo tvrdo, ali niti onda Indjic naprosto ne može promašiti iznošenje sadržaja i vrlo složene harmonijske i melodijske strukture tih malih plesnih skladbi koje kao niti valceri nisu doslovno za plesanje.

    Možda je stanovita tvrdoća s početka bila tek danak na početku iznimno zahtjevna programa i pokušaj ukroćivanja instrumenta koji ni izbliza ne priznaje snagu kao izvor izraza. Vrativši se omiljenom autoru u drugom dijelu večeri – s Baladom u g-molu, dva Impromptusa (u Fis-duru i Ges-duru, op. 36 i 51), te nezaobilaznim Scherzom u b-molu – Indjic je iznimno zaokruženo gradio interpretaciju u cijeloj teško opisivoj paleti boja instrumenta. Svaka je od njih imala svoju osobitost u bogatstvu boja i sadržaja daleko od rutine ustaljenih obrazaca. Kvalitetu kreacije koja ne ljubi samo glavne teme i motive nego vješto prepliće sve slojeve nimalo jednostavne građe čini Indjićeva posvećenost i koncentracija kao da skladbe svira prvi put.

    U Baladi je podvukao njezinu intenzivnu i zgusnutu pripovjednost, a zanimljiv je bio i sam izbor dvaju Impromptusa. Dokazao je i da Scherzo u b-molu iz bezbrojnih slušateljsih iskustava još nije moguće znati napamet i da se u zapisu uvijek krije nešto drukčije i novo. To u Indjicevoj otmjenoj i gospodskoj izvedbi nikako nije samo sebi svrhom. Prijeteći kratki početni motiv Scherza on je provedbom u bogatoj i moćnoj paleti zvučanja osvijetlio gotovo kao opsesivni motiv impresivne gradnje interpretacije. Ta impresivna gradnja i inteligentna mogućnost objedinjavanja vrlo raznolikog i maštovitog materijala ponajprije se u punom sjaju ogledala u izvedbi iznimno zahtjevnih Plesova Davidovih saveznika, op. 6 Roberta Schumanna. Možda je upravo zbog duljine ciklusa i brojnosti plesova te njihova gustog, a nadasve prevrtljiva sadržaja i ugođaja na saboru Davidovih saveznika imponirala njihova maštovita i otmjena interpretacija.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 30. listopada 2016.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike