Znanje i invenciju mladog skladatelja

Koncertna sezona Hrvatskog komornog orkestra: Praizvedba opere Jelka Blagoja Berse, dir. Miran Vaupotić, Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores sancti Marci, solisti: Klasja Modrušan, sopran, Nikša Radovanović, tenor, Davor Radić, bariton, Ivica Trubić, bas, Hrvatski glazbeni zavod, 8. studenoga 2016.

  • Blagoje BersaPri spomenu imena skladatelja i pedagoga Blagoja Berse mnogima je zasigurno prva pomisao na njegovo djelovanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao prvoga nastavnika kompozicije i orkestracije. Iz njegove klase koju je vodio nešto više od deset godina (do prerane smrti 1. siječnja 1934. koja ga je zatekla u dobi od tek navršenih šezdeset godina) iskoračili su u glazbeni svijet mnogi mladi hrvatski skladatelji. Zlatko Grgošević, Mladen Pozajić, Rudolf Matz, Božidar Kunc, Josip Vrhovski, Boris Papandopulo, Milo Cipra, Ivan Brkanović, Miroslav Magdalenić, Zvonimir Bradić, Slavko Zlatić, Bruno Bjelinski i dr. imali su uzornog učitelja od koga su mogli doista mnogo toga naučiti, izgraditi svoje osobne stilove i predstaviti hrvatsku glazbu u domaćim, ali i europskim glazbenim krugovima.

    Upoznavši glazbu u obitelji i provevši mladost u Dubrovniku i Zadru, Blagoje Bersa je – kao i mnogi drugi glazbenici – glazbeno školovanje počeo u Zagrebu kao učenik glazbene škole Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda učeći kompoziciju između 1893. i 1896. godine kod tada sigurno najškolovanijeg i najsvestranijeg hrvatskog glazbenika Ivana pl. Zajca. Sljedeće tri godine (između 1896. i 1899.) pohađao je Konzervatorij u Beču učeći klavir kod Juliusa Epsteina (rođenog u Zagrebu 1832. – iste godine kad i Ivan pl. Zajc u Rijeci), a kompoziciju kod Roberta Fuchsa. Nakon kraćih boravaka u više gradova Austro-Ugarske monarhije i obavljanja različitih glazbeničkih poslova Bersa je između 1911. i 1918. godine radio kao savjetnik i aranžer (orkestralnih i opernih partitura u klavirske izvatke) u izdavačkim kućama Doblinger i Edition Slave, a 1919. godine vratio se u Zagreb.
    Hrvatski komorni orkestar, arhivska fotografija,  foto: © Mirko Cvjetko
    Od vremena školovanja u Zagrebu Blagoje Bersa nije zapostavljao svoj skladateljski rad ostavivši vrijedna djela na području opere, orkestralne i zborske glazbe te popijevke za glas i klavir. Upoznajući suvremenu glazbu i tražeći svoj osobni glazbeni izričaj Bersa je ostao vjeran kasnoromantičarskom harmonijskom tonalitetnom sustavu iako je već u vrijeme boravka u Beču mogao upoznati atonalitetna rješenja svoga vršnjaka Arnolda Schönberga i njegovih sljedbenika. Upravo spomenutu harmonijsku osebujnost kasnoga romantizma prepoznaje se u operi Jelka koju je Blagoje Bersa početo skladati na kraju zagrebačkoga školovanja, a pet godina kasnije (1901) dovršio je u Splitu i posvetio supruzi Luciji Sambuk. Možda se taj petogodišnji proces nastajanja djela odražava u slojevitosti glazbenog izraza i prividno stilskoj neizjednačenosti dvaju činova.

    Libreto za operu Jelka napisao je skladateljev brat Josip Bersa, a prema sadržaju mogla bi se pribrojiti talijanskim verističkim operama. Naime, radnja opere koja se odvija u Dubrovniku 1900. godine, svodi se na odnose između četiriju likova: staroga kapetana Luke, njegova sina kapetana Andrije, Andrijine zaručnice Jelke i pomorca Petra. Zaplet dostiže vrhunac na kraju prvoga čina kad kapetan Andrija, vrativši se nakon godine dana plovidbe, odlazi svojoj zaručnici Jelki koja je za Andrijine odsutnosti ušla u novu ljubavnu vezu s pomorcem Petrom. Suočeni s novom činjenicom – nedavno začetim djetetom – zaljubljeni par Jelka i Petar pomišljaju na zajednički bijeg. Petar odlazi na brod (čime završava i njegova uloga u opera), a Jelka ipak ostaje. Drugi čin počinje pomorskom pjesmom Ide gal'ja po moru koju pjeva kapetan Luka i poziva Jelku da se pridruži djevojkama na škveru koje čekaju porinuće novoga broda. Dolazi Andrija i kad se konačno približi Jelki kapetan Luka ih promatra kao mladi, zdravi sretan par kome predstoji skladan život. U napetome razgovoru otkriva Andrija Jelkinu nevjeru pa iako ga ona moli za oprost on je odbija i odlazi na svečanost porinuća broda koju je svojim pjevanjem trebao uveličati i pomorac Petar. Saznavši da je otišao na brod i odbivši zaručnika Andriju Jelka se baca u more i umire pred Andrijom koji ju je pokušao spasiti i na kraju joj oprostio nevjeru.
    Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci i drigent Jurica Petar Petrač
    Po intenzitetu emocija i različitih raspoloženja kao i po vrhuncu tragičnih zbivanja na samome završetku opera Jelka doista je bliska talijanskome verizmu. Glavni nositelji radnje – glavni likovi – dobro su glazbeno određeni u samostalnim nastupima dok su rijetki njihovi zajednički nastupi u kojima iskazuju slogu ili oštro suprotstavljaju stavove. Važnu ulogu Blagoje Bersa je povjerio zboru koji predstavlja mornare, djevojke i goste u krčmi koji slave porinuće novoga broda pjevajući prvo napitnicu, a zatim tradicionalnu dubrovačku pomorsku pjesmu. Za tekst (libreto) opere Jelka pronašao je Bersa odgovarajuće melodijske linije prilagodivši ih recitativnosti i pjevu u njihovu neposrednom slijedu. U ulogama Jelke (sopran) i kapetana Andrije (tenor) kao i zborskim dionicama soprana i tenora iskoristio je Bersa najviše dijelove tonskog opsega. Veoma zanimljivo i primjereno prihvaćenim načelima orkestracije ostvario je orkestralnu podlogu pokazavši u tom segmentu partiture, kao i u nekoliko iznimno uspjelih zborskih a cappella odlomaka upečatljiv i siguran skladateljski potez.

    U orkestralnom uvodu nije nedostajalo tonskoga slikanja uzburkanoga mora u olujnoj noći, a dinamički intenzitet orkestralnoga zvuka više puta je nadjačao pjevače što bi možda izostalo kod scenske izvedbe opere. Bogatstvo harmonijskih rješenja i brze, kadikad nepredvidljive modulacije u udaljene tonalitete jasno određene glavnim funkcijama, pouzdana su podloga solističkim i zborskim dionicama u Bersinoj operi Jelka koja bi sigurno mogla izdržati usporedbu sa sličnim djelima njegovih suvremenika koja su postala dijelom standardnog opernog repertoara.

    Jelka je čekala sto i petnaest godina na svoju praizvedbu 8. studenog 2016. u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda na prvom koncertu Hrvatskoga komornog orkestra u sezoni 2016./2017. Više je glazbenika zaslužno za osmišljavanje i ostvarenje projekta predstavljanja opere Jelka: ravnatelj Hrvatskoga komornog orkestra Anđelko Ramušćak, organizacijski i umjetnički suradnik Marijan Modrušan, novi šef-dirigent Hrvatskoga komornog orkestra Miran Vaupotić i notograf Felix Spiller čiji se prilog bio rekonstrukcija i priprema svih notnih materijala. Vokalni solisti bili su Klasja Modrušan (Jelka, sopran), Nikša Radovanović (kapetan Andrija, tenor), Ivica Trubić (kapetan Luka, bas) i Davor Radić (pomorac Petar, bariton) dok je zborske dijelove otpjevao Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci koje je uvježbao zborovođa Jurica Petar Petrač.
    Miran Vaupotić, arhivska fotografija
    Izvedbom je ravnao Miran Vaupotić, mladi zagrebački (hrvatski) glazbenik i pedagog koji se nakon završenog studija harmonike i bogate koncertne karijere prihvatio i dirigentskog štapića upisavši se već kao uspješan dirigent u kronologiju nastupa mnogih svjetskih orkestara. Veliki dio orkestra, zbor i pjevači koji su dolazili prema redoslijedu nastupa bili su smješteni na pozornici dok su limeni puhači bili smješteni na galeriji čime su njihovi nastupi postali istaknutiji i dinamički intenzivniji. Dirigent Miran Vaupotić iščitao je pažljivo Bersinu partituru i mirnim, sugestivnim potezima vodio izvedbu od uvodnog ugođaja olujnog nevremena na moru do tuge nesretnoga kapetana Andrije koji nakon niza tragičnih događaja prašta nevjeru mrtvoj zaručnici Jelki. Možda je činjenica da se opera Jelka prvi put predstavlja glazbenoj javnosti potaknula sve glazbenike sudjelujuće u projektu na veliki i iskreni angažman koji je iznjedrio nadahnutu i sugestivnu izvedbu dosta zahtjevnog Bersina izvornika.

    Izvrsno uvježban zbor Cantores Sancti Marci odolijevao je svim naletima orkestra, dok su se vokalni solisti – uz diskretnu scensku gestu – pokazali pjevački manje ujednačenim ansamblom s obzirom na visoke lage soprana (Klasja Modrušan) i tenora (Nikša Radovanović), dok su uloge baritona (Davor Radić) i basa (Ivica Trubić) primjerenije glasovnom opsegu. Hrvatski komorni orkestar (sastavljen od bivših i sadašnjih članova stalnih zagrebačkih orkestara) slijedio je koncepciju dirigenta dajući čvrsto uporište pjevačima, zabljesnuvši u punom sjaju u samostalnim odlomcima. Praizvedba opere Jelka mogla je i trebala postati pravim glazbenim događajem, ali ostala je gotovo nezapažena, popraćena šutnjom medija i slabim odazivom publike zahvaljujući možda tome što su mnogim (potencijalnim) posjetiteljima odaslane obavijesti o otkazivanju koncerta.

    No, Jelka je probila led koncertnom izvedbom koja je pokazala znanje i invenciju mladoga Blagoja Berse, a možda bi za nju bilo mjesta i na repertoaru neke od hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća kao jednog djela iz hrvatske operne baštine ne manje vrijednog u usporedbi sa opusima skladatelja istoga razdoblja i sličnog skladateljskog zapisa. Možda bi operi Jelka trebalo dati priliku za scensko uprizorenje u vremenu u kome novi operni naslovi doživljavaju samo po nekoliko izvedbi u jednoj sezoni, ne opstajući više sezona kao dio standardnog opernog repertoara. Iskoračivši na jednu večer iz okova partiture Jelka Blagoja Berse ponovno se vratila u skladateljski zapis čekajući na neko novo otkrivanje i izvedbu – možda će netko za njom posegnuti nakon sljedećih sto i petnaest godina!?

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 19. prosinca 2016.

kritike