Razabrana polifonija

Ciklus Svijet glazbe KDZ: Zbor Hrvatske radiotelevizije, Wiener Konzertverein, dir. Tonči Bilić, solisti: Ivana Lazar, sopran, Ivana Srbljan, mezzosopran, Ivo Gamulin Gianni, tenor, Ivica Čikeš, bas, KD Vatroslav Lisinski, 6. prosinca 2016.

  • Ivana Lazar, Ivana Srbljan, Tonči Bilić, Ivo Gamulin Gianni, Ivica Čikeš, Wiener Konzertverein i Zbor Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić, hrt.hr

    Motet Ave verum corpus Wolfganga Amadeusa Mozarta u dodatku nakon izvedbe njegova Rekvijema bio je završetak koncerta Zbora HRT-a, orkestra Bečke koncertne udruge, Wiener Concert-Verein, vokalnih solista i dirigenta Tončija Bilića. Pristaje li Mozartovu Rekvijemu, koji je ionako prema skicama dovršen nakon njegove smrti, unatoč očekivanom i zasluženom vrlo srdačnom pljesku, uopće ikakav dodatak, pa bio to i motet Ave verum corpus? Bilić je izvrnuo dugogodišnju domaću navadu da se Ave verum corpus, u Koechelovu popisu označenu brojem 618, izvodi prije Rekvijema. Vjerojatno zbog potpuno praktičnih razloga – za popunu uvriježena trajanja koncerta. Zašto Mozartov Rekvijem usred razdoblja Došašća, kada se svi htjeli-ne htjeli, vesele? Odgovor je zapravo jednostavan. Dan prije koncerta, 5. prosinac je zabilježen kao dan smrti nespornog genija. Stoga i izbor nije neobičan, a datum koncerta 6. prosinca dodatno može potpiriti spekulaciju da je Mozart pisao Rekvijem samome sebi iako mu je bio naručen. Zagonetna priča o naručitelju, masonima i ostalome utkana je u vječne i amaterske i znanstvene rasprave o kratkom i užurbanom Mozartovu 35-ogodišnjem životu i njegovu djelu. I nakon 225 godina od njegove smrti izvor je amaterskih i znanstvenih spekulacija.
    Tonči Bilić, Wiener Konzertverein i Zbor Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić, hrt.hr
    Rekvijemu su umjesto moteta prethodile četiri vrlo kratke skladbe: Purcellova Koračnica za pogreb kraljice Mary, Brittenova ingeniozna obrada njegove Chaconne za gudače, Cantus u spomen Brittenu estonskog skladatelja Arve Pärta i Glazba za gudače Frane Paraća. Sve do redovito izvođene Paraćeve Glazbe za gudače tri prethodna djela su se nizala bez daha, vjerojatno zbog poveznica koje se u njima mogu pronaći poput lijepe pričice. Koncert je otvoren Koračnicom za pogreb kraljice Mary Henryja Purcella s pregnantnim udjelom discipliniranog Bečkog orkestra visoke profesionalne razine svilenkastih gudača meka tona i bez osobita karaktera. U sličnom je tonu slijedila Purcell-Brittenova Chaconna i Cantus Arva Pärta, a potom i osjetnije svježe pročitana Glazba za gudače Frane Paraća kao jedini prilog hrvatske glazbe na programu, koji se činio više kao ustupak kad se koncert ponavlja na kraju etabliranog programa Festivala hrvatske glazbe u Beču no u programskoj koncepciji koncertne večeri iskazuje se tek kao preskromni prinos manifestaciji takvih namjera.
    Wiener Konzertverein i Zbor Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić, hrt.hr
    Mozartov ili Verdijev Rekvijem publika uvijek posjećuje u velikom broju. Nova izvedba se u mogućim okvirima priklonila suvremenijem načinu izvedbe na temelju prikupljenih znanja o povijesnoj obaviještenosti, mekog zahvata u cjelinu bez ikakve pompe. Zbor je zvučao lijepo, zvučno i jasno razabrane polifonije. Pomalo se prestrašeno oglasio bečki trombonist u duetu s basom Ivicom Čikešom u stavku Tuba mirum, a on je pak u svojem lošijem izdanju uredno progutao poneki slog. Muzikalni i savjestan doprinos kvartetu solista donio je tenor Ivo Gamulin. dok su međusobnim razumijevanjem i prikladne različitosti boje glasa blistale sopranistica Ivana Lazar i mezzosopranistica Ivana Srbljan. Dobra izvedba kojoj je u cjelini manjkalo malo dorade i poliranja.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 23. siječnja 2017.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...