Rođena za operetu

Davor Schopf, Ruža Cvjetičanin i zagrebačka opereta, Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbeno-scenske umjetnosti Hilarion, Zagreb, 2016.

  • Davor Schopf, Ruža Cvjetičanin i zagrebačka opereta, Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbeno-scenske umjetnosti Hilarion, Zagreb, 2016.U povodu stote obljetnice rođenja operetne prvakinje Ruže Cvjetičanin (1916-2002) prošle je godine Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbeno-scenske umjetnosti Hilarion izdalo reprezentativnu monografiju autora Davora Schopfa, koji je tim djelom obilježio tridesetu obljetnicu publicističkog rada. Knjiga osim bogatog životnog i profesionalnog puta umjetnice, uz mnogobrojne fotografije, plakate, programske knjižice i kritike, donosi prvi put i povijest zagrebačke operete, o čemu dosad nije bilo niti jedne jedine tiskane publikacije. A Ruža Cvjetičanin je svojim djelovanjem bila važna karika te povijesti. Bila je prava zvijezda, primadona i subreta koju je publika obožavala i zasipala cvijećem na pozornici, kritika hvalila, a skladatelji pisali dirljive posvete. Franz Lehar joj je primjerice poslao svoju fotografiju s posvetom „dražesnoj umjetnici koja moja djela tako izvanredno ostvaruje“, a Ivo Tijardović je klavirski izvadak svoje Male Floramye ukrašen njezinom fotografijom darovao s posvetom: „Zagrebačkoj izvrstnoj Floramye Ruži Cvjetičanin, na uspomenu, Ivo Tijardović, ZGB,1954.“

    Stručni, sažeti i pristupačni stil autora Davora Schopfa obogaćen je i oplemenjen izvornim sjećanjima Ruže Cvjetičanin (i dijelom njezine kćeri Marine) na temelju njezinih nedovršenih i neobjavljenih zapisa, u kojima opisuje svoju veliku ljubav prema kazalištu od rane mladosti, probleme sa strogim konzervativnim ocem, ali i silnu upornost, marljivost i snalažljivost da ostvari svoje ciljeve. Krišom je sa sedamnaest godina polagala audiciju u zagrebačkom HNK-u pred uvaženom komisijom (Petar Konjović, Krešimir Baranović, Lovro Matačić, Jakov Gotovac i Aco Binički). Odmah je angažirana za probe u ulozi Angele u Leharovoj opereti Grof Luxemburg s kojom je i debitirala 22. studenoga 1933. Pjevanje je učila kod Ivane Arnold, Marijana Majcena i Marije Borčić, a ples kod Margarete Froman.

    Ruža Cvjetičanin karijeru je počela u operetnim predstavama u Hrvatskom narodnom kazalištu i to na dvije pozornice – na velikoj u današnjoj zgradi i na maloj u Frankopanskoj ulici. Godine 1955. prešla je u Kazalište Komedija te na taj način povezala dva sjajna razdoblja zagrebačke operete – ono prije Drugoga svjetskog rata u HNK-u s dvama desetljećima operete u Komediji pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Stoga je bio znakovit i spomena vrijedan nesvakidašnji događaj u kazališnim ljetopisima koji se dogodio godine 1964. prigodom obilježavanja tridesete obljetnice umjetničkog rada Ruže Cvjetičanin. HNK je pozvao svoju nekadašnju operetnu primadonu i tadašnju prvakinju Komedije da jubilej proslavi na njegovoj pozornici. Tako je cijeli ansambl Komedije izveo operetu Kod bijelog konja, gostujući u HNK-u. Publike je bilo toliko da se sjedilo po stepenicama na balkonu. Predstava je morala biti ponovljena u HNK-u i još jednom u Komediji.

    Ruža Cvjetičanin bila je rođena za operetu kao „bogomdana scenska umjetnica iskonskog šarma, muzikalnosti, dobro školovanog glasa i pristalog scenskog izgleda“. Bila je jedna od najvećih zvijezda toga kazališnog žanra, ne samo kod kuće. S uspjehom je nastupala u Grazu (Rosalinda u Šišmišu), Lübecku (Fedora u Cirkuskoj princezi), u Linzu (Grofica Marica) i tako bila među prvim pjevačicama koje su gostovale u inozemstvu nakon Drugoga svjetskog rata. Dobivala je i ponude za stalne angažmane u nekoliko gradova, ali ih nije prihvatila, zbog privrženosti obitelji i suprugu – proslavljenom fagotistu Rudolfu Klepaču, koji je tada započinjao svoju svjetsku karijeru. Bila je brižna majka kćeri Marini Würth Klepač i sinu, fagotistu Željku Klepaču te baka unuci Tajani.

    Impozantan je popis njezinih uloga – 59 operetnih, osam opernih, četiri dramske i jedna u mjuziklu. Prvih nekoliko godina igrala je primadonski fah, a kada je preko noći uskočila u subretski fah odlaskom Marice Lubejeve, bila je oduševljena novim mogućnostima glumačkog i plesnog izraza, a i njezin temperament je došao do potpunijeg izražaja. Kombiniranje primadonskih i subretskih uloga bio je za nju izazov koji je voljela i u kojem je uživala zajedno sa svojom publikom. Grofica Marica, mala Floramye, Hannerl u Trima djevojčicama, Bronislava u Đaku prosjaku, Valencienne i Hanna u Veseloj udovici, Viktorija i još mnoge druge uloge obilježile su iznimnu karijeru Ruže Cvjetičanin, ali otvorile joj vrata i u drugim medijima gdje je mogla pokazati svoje talente, primjerice u kabareu, na Radio Zagrebu, u prvoj senzacionalnoj demonstraciji televizije u Hrvatskoj, koju je priredila nizozemska tvrtka Philips 1939. Njene fotografije i autogram-karte prodavale su se na kioscima i izlazile na naslovnicama ilustriranih revija. Bila je dakle prava ikona popularne kulture.

    Zaključimo jednim ulomkom iz njezinih sjećanja: „Voljela sam pozornicu, ona je bila moj poziv, moj život. Glumački poziv je lijep, uzbudljiv. A kad netko voli svoj poziv, predaje mu se čitav. U njemu je temeljit. I ja sam bila takva. Svaku sam svoju ulogu temeljito prostudirala. Ne samo lik u cjelini, nego svaki detalj, svaki pokret. Učila sam cijeli komad napamet, ne samo svoju ulogu i to mi je pomoglo da slobodno reagiram na pozornici. Nisam se samo pripremala za premijeru, nego stalno, sve dok je komad bio na repertoaru.“

    Zaključimo ovaj tekst završnim riječima autora: „Ruža Cvjetičanin Klepač umrla je 18. veljače 2002. U mirovini je provela lijep dio života, uvijek prisutna i spominjana u živom sjećanju publike…Bila je rođena za operetu. Svoju nadarenost prepoznala je ona sama i drugi koji su je znali usmjeriti i voditi. Kazalištu i publici dala je najviše. Bila je svjesna i ponosna na svoju ulogu u kazališnom Zagrebu, što nikada nije prelazilo u samohvalu. Zadržala je habitus primadone, u smislu svijesti o vlastitim vrijednostima što ih je darivala publici, čak i kad se vrijeme tako promijenilo da su kultura i glazba, a opereta unutar nje poglavito, sve više na marginama društva.“

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 25. siječnja 2017.

Piše:

Višnja
Požgaj