Niz dosjetki i duhovitih detalja

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Sergej Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče, dir. Nikša Bareza, red. Krešimir Dolenčić

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Sergej Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče, dir. Nikša Bareza, red. Krešimir Dolenčić

    Nalik velikom scherzu, koji u opernoj formi donosi kombinaciju humora i satire, bajke i nadrealizma, opera Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva u novoj je inscenaciji na pozornici HNK-a u Zagrebu pronašla odličnu kombinaciju zamisli i realizacije: u režiji Krešimira Dolenčića koji ovu sasvim osebujnu i nimalo tipičnu opernu partituru dovitljivo, zabavno i s lakoćom približava novoj publici. Nastala dvadesetih godina prošlog stoljeća i u početku ne s osobitim uspjehom predstavljena publici u Chicagu, opera Zaljubljen u tri naranče djelo je kojim je Prokofjev intuitivno odgovorio na različite ondašnje operne i kazališne trendove, s humorom se osvrnuvši i na niz elemenata opernog žanra i konvencija koje su pratile operu tijekom njezine povijesti. Tipični operni protagonisti, poput herojskog tenora, ili opernih situacija koje junaka snalaze na putu do ostvarenja cilja, ovdje su prikazani u svom smiješnom naličju i dovedeni do apsurda. Prokofjev je predložak pronašao u literaturi nastaloj u 18. stoljeću. Taj autor, koji je izronio iz prošlosti, da bi pokrenuo opernu inventivnost ne samo Prokofjeva, nego u isto vrijeme i Puccinija u njegovoj posljednjoj i u mnogim karakteristikama modernističkoj operi Turandot, kao i Alexandera Zemlinskoga, još jednog modernista, koji je u današnje doba sve prisutniji na repertoaru, bio je Carlo Gozzi, sa svojim neobičnim bajkama, koje su nerijetko, poput ove, parodirale tadašnje realistične odnosno visokoparne melodramatske sižee.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Sergej Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče, dir. Nikša Bareza, red. Krešimir Dolenčić
    Neobična radnja opere Zaljubljen u tri naranče nešto je oko čije logike ili vjerojatnosti ne treba razbijati glavu – prema Gozziju, odnosno adaptaciji Vselovoda Meyerholda, Prokofjevljev libreto govori o princu koji pati od hipohondrije, a izliječiti ga može samo smijeh. Tada, kada ga napokon nasmije vještica Fata Morgana, ova ga urekne da se zaljubi u tri naranče. Nakon potrage na koju ga nagna neodoljiva potreba za narančama, on u magičnoj kuhinji zle Kuharice pronalazi tri naranče, koje su u stvari u voćkama zarobljene princeze. Ono što je u predstavi Krešimira Dolenčića postignuto je lakoća s kojom se u priču vjeruje i kojom je se ona jednostavno prenosi, kao savršeno normalan niz činjenica. Dolenčić nije, kao što je to često slučaj ne samo s ovom nego s bilo kojom drugom operom, pao u iskušenje da traži dublja značenja i pretjerane interpretacije, nego ju je prenio upravo onako veselu, zabavnu i pomalo apsurdnu kakva ona i jest. Režija nije slučajno ono što prvo spominjemo – upravo je ona ta, kao i cjelokupan domišljati i kreativni vizualni aspekt predstave, ono što predstavu nosi i daje joj cjelovitost i prepoznatljivost, uklapajući u sebe glazbu i glazbeno-scenske tumače koji se prvenstveno unutar režije i zahvaljujući karakterističnim kostimima i razrađenom scenskom pokretu slažu u vrlo uspio mozaik.

    Od samog početka, kada se na sceni pojave različite zborske grupe (zbor je podijeljen u nekoliko grupa promatrača predstave, one koji preferiraju tragediju, odnosno komediju, melodramu, zabavu itd., a izvorište imaju u Meyerholdovoj adaptaciji Gozzija, koji se unutar svoje dramske parodije bavi različitim dramskim žanrovima), scena je razigrana, s prepoznatljivim vizualnim obilježjima pojedinih grupa. Likovi i situacije među njima, od kojih većina vuče korijene iz commedije dell'arte, dodatno su razigrane maštovitom koreografijom koja mehaničkim, akrobatskim pokretima (opet nalik na rudimentarne pokrete commedije dell'arte) tumači situacije ili emocije likova. Odličan Plesni ansambl Tala, čiju su koreografiju, kao i kompletan scenski pokret osmislili Larisa Lipovac Navojec i Mario Vrbanec, bio je u izvedbi precizan i atraktivan, rječit u svojim pokretima u istom omjeru koliko i pjevački dio postava.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Sergej Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče, dir. Nikša Bareza, red. Krešimir Dolenčić
    Niz dosjetki i svakojakih duhovitih detalja u ponašanju ne samo glavnih likova, nego i pojedinaca u zborskim grupama, u kojima se prepoznaje dobra međusobna suradnja ansambla i Krešimira Dolenčića, ispunjava glazbu od takta do takta, ali nenametljivo, bivajući u drugom planu i kompletirajući osnovni mise-en-scène. Prekrasni kostimi, scenografija i svjetlo u predstavi – iznimno su uspjeli. Kostime i scenografiju koji nose slikovnu narativnost poput crtića ili stripa, kulminirajući duhovitom scenografijom australske postapokaliptične pustinje, i kasnije u kuhinji kanibalske Kuharice, potpisuje Simon Bejer, a nadopunjuju ga svjetlo Elvisa Butkovića i video projekcije Willema Miličevića. Razne paralele i namjerna brze i jasne asocijacije, primjerice na crtić Baltazar, ili film Mad Max, ili na razne druge simbole suvremene popularne kulture, čine scenografiju vrlo učinkovitom u prenošenju ideja parodije i satire priče koja funkcionira i danas.

    U ovoj produkciji, iako je možda moglo biti drugačije, glazbenost predstave bila je pomalo u drugom planu. Iako je bilo nekih bolje a nekih lošije uspjelih glazbenih aspekata predstave, ipak ništa nije smetalo ukupnom dojmu uspjele cjeline. Glazbeni dio izvedbe pod vodstvom maestra Nikše Bareze protjecao je kao dobro uvježban i dobro pokrenut mehanizam, bez puno uzleta, ali dovoljno jasan u izrazu da je bez problema prenosio Prokofjevljeve raznolike glazbene situacije. Ono što bi se moglo primijetiti u sveukupnom glazbenom dijelu predstave je da je, ako se može tako reći, rezolucija trebala biti nešto oštrija – odnosno intonacije i boje čišći i precizniji, isto tako dinamički kontrasti izraženiji, a tempa koja bi se povremeno uspavala, posebno nakon pauze, u trećem činu, nešto pokrenutija. Ipak, može se reći da ansamblima a i solistima u ovoj predstavi, ovakva glazba, u kojoj nema belcanta, nema prave fraze, legata, pjevnosti, u kojoj se orkestralne boje i harmonije nešto tvrđe i modernije, bolje odgovara, nego primjerice Donizetti kojega smo slušali na prethodnoj premijeri.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Sergej Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče, dir. Nikša Bareza, red. Krešimir Dolenčić
    U ulozi Princa nastupio je američki tenor Michael Robert Hendrick, jedini inozemni gost, koji je oduševio ne samo točnim i u izrazu pogođenim tumačenjem hipohondričnog, razmaženog, a opet pompoznog Princa, nego i odličnim izgovorom hrvatskog jezika, na kojemu se predstava izvodi. Kao Truffaldino, dvorska luda koja Princu pomaže da nadvlada razne prepreke prilikom potrage za narančama, nastupio je također odličan tenor Ladislav Vrgoč, jednako razigran i scenski i glasovno. U ulozi kralja Trefa glasovno snažan i scenski impozantan (koliko je to moguće u boksericama) bio je bas Berislav Puškarić. Zlokobni zavjerenik, Leandro, čijem je izrazu jako pridonio kostim s rakovim kliještima, bio je Davor Radić, a njegovu nećakinju Clarice pretendenticu na prijestolje jako je dobro ostvarila mezzosopranistica Sofia Ameli Gojić. Pantalone, kraljev savjetnik, pomalo zamišljen i dijaboličan, a pjevački vrlo uvjerljiv bio je bariton Ljubomir Puškarić.

    Atraktivno režirana i u izvedbi dojmljiva bila je Ivanka Boljkovac kao čarobnica Fata Morgana, kao i njezin suparnik, bas Ozren Bilušić u ulozi čarobnjaka Tchelija. Stranu zlikovaca i demona, kojih je u ovoj predstavi prilično, uspješno su kompletirali Vitomir Marof kao Farfarello, Siniša Štork kao Kuharica i Cecilija Car kao Smeraldina. Tri princeze – naranče funkcionirale su također vrlo dobro – prvenstveno scenski, kao ljepotice koje se izrode iz naranača i poprime oblik Marylin Monroe u legendarnoj bijeloj haljini, dok pjevački u povremenim vokalnim i intonativnim labilnostima osjećamo neiskustvo pjevačica – ponajbolja Martina Menegoni, kao Linetta, a potom Tanja Ruždjak u obimnijoj ulozi Ninette, te Iva Krušić kao Nicoletta. U manjim ulogama Heralda i Majstora ceremonije bili su Ivica Trubić i Božimir Lovrić.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Sergej Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče, dir. Nikša Bareza, red. Krešimir Dolenčić
    Zbor koji je pripremio Luka Vukšić uspješno je razdijeljen u grupe koje su svaka za sebe bile i glumački i pjevački dorađene. Orkestar je bio nenametljiv, ili možda zbog raznovrsnih događanja na pozornici, pomalo u sjeni. Ništa zato. Funkcionirao je jako dobro pod stabilnim vodstvom maestra Nikše Bareze. Ipak malo više pokrenutosti, više glazbenih ideja, više dubine i jasnoće kako bi se do kraja dosegnule glazbene mogućnosti ove partiture treba postići u narednim predstavama, jer je sama glazba, u odnosnu na scenski dio predstave, nezasluženo djelovala pomalo blijedo.

    Na kraju treba reći da je odluka da se predstava izvodi u prepjevu na hrvatski jezik pogođena, kao i to da prepjev Marije Tonković, unatoč nekim jezičnim greškama, dobro funkcionira. Ipak, s obzirom izgovor koji nije uvijek jasan, titlovi s libretom i dalje nisu suvišni.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 6. ožujka 2017.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...